Bela Tarr, opet među nama

Kultni mađarski redatelj koji se smatra za jednog od najznačajnijih savremenih autora, pred publikom Sarajevo Film Festivala predstavio je prošle godine svoj film The Turin Horse, a 2006. godine bio je i gost programa Posvećeno. I ove godine Bela Tarr je jedan od brojnih gostiju Sarajevo Film Festivala.

Tarr se vraća u ulozi producenta filma Mađarska 2011, omnibusa jedanaest mađarskih reditelja, koji je sarajevska publika vidjela u nedjelju 8. jula u Narodnom pozorištu Sarajevo.

Tarr je rođen u Pécsu, ali je odrastao u Budimpešti. Odrastao je u umjetničkoj porodici; oba njegova roditelja su se bavili teatrom i filmom. 

Ostvario je dvije manje uloge na filmu, prije nego što je započeo svoju redateljsku karijeru, koju ostvaruje već sa 16 godina, snimajući dokumentarce o radnicima ili siromašnim stanovnicima Mađarske. Imao je veliku želju da se bavi filozofijom, ali nakon što mu mađarska vlada nije dozvolila da pohađa fakultet, odlučio se za film. 

Njegovi amaterski radovi su privukli pažnju Béla Balázs Studia, koji finansiraju njegov prvi film Porodično gnijezdo. Film je snimljen 1977. godine, a glumci su mahom bili njegovi prijatelji ili pristali na rad bez plate. Nakon završetka tog filma posvećuje se studiju na Mađarskoj školi teatarskih i filmskih umjetnosti. 

Njegov sljedeći film The Outsider izlazi 1980. godine, a godinu poslije i njegov treći film, prvi s profesionalnim glumcima, The Prefab People. Oba filma zadržavaju njegov redateljski stil, s manjim izmjenama. 

Izmjenu u njegovom redateljskom stilu će predstavljati TV film Macbeth, kojeg radi 1982. godine. Film je snimljen u dva prizora: prvi je dug pet minuta, dok je drugi dug 67 minuta. 

Almanac of Fall iz 1984. godine će biti prvi film koji će mađarski redatelj raditi u saradnji s drugim autorima. Tada započinje njegova saradnja s piscem Lászlom Krasznahorkaijem, koja je kulminirala filmom Damnation iz 1988. godine. 

Njihova iduća saradnja je adaptacija Krasznahorkaijevog epa Sátántangó, film koji je sniman skoro sedam godina. 415 minuta dug film se konačno pojavio 1994. godine i doživio ovacije kritičara. 

Nakon tog filma, snima kratki igrani film Journey on the Plain 1995. godine. Svoj povratak dugometražnom igranom filmu ostvaruje 2000. godine s filmom Werckmeister Harmonies, koji ostvaruje dobre kritike. 

Pojedini prizoriu filmu Werckmeister Harmonies su bili dugi i do 11 minuta, što je mukotrpan način snimanja jer snimanje jedne scene produžuje i do nekoliko mjeseci.

Njegov idući film je bila adaptacija knjige Georgesa Simenona The Man from London. Film je svoju premijeru trebao doživjeti na festivalu u Cannesu 2005. godine, no, samoubistvo producenta Humberta Balsana i prepirke s drugim producentima su dovele do toga da je film premijeru ostvario tek 2007. godine.

Njegov idući film je bio The Turin Horse, za kojeg je rekao i da će predstavljati njegov oproštaj od filma. Film je izašao prošle godine. 

Američki redatelj Gus Van Sant je često navodio Tarra kao velik utjecaj na njegov rad. Susan Sontag ga je smatrala jednim od spasioca modernog filma i izjavila je kako njegov Sátántangó može gledati stalno. 

Kritičari su Tarrov opus, a posebno Sátántangó, isticali kao veliki utjecaj na savremeni film.