85. rođendan Gabriela Garcie Marqueza

Na današnji dan prije 85 godina, 6. marta 1927., rođen je pisac Gabriel Garcia Marquez. U njegova najpoznatija djela ubraja se i roman Stotinu godina samoće, a  1982. Marquez je dobio Nobelovu nagradu za književnost. Podsjetio Deutsche Welle.

„Mnogo godina kasnije pred strojem za strijeljanje, pukovnik Aureliano Buendia morao je da se sjeti onog dalekog popodneva kada ga je otac odveo da upozna led." Ovom rečenicom počinje Gabriel Garcia Marquez svoj roman 100 godina samoće. Tom sagom o porodici, objavljenoj 1967., počinje svjetska slava kolumbijskog autora. Međunarodni uspjeh Marquez je postigao i sa svojom pripovijetkom Hronika najavljene smrti te romanima Ljubav u doba kolere i Patrijarhova jesen.

Lutalački život

Do objavljivanja njegovog najpoznatijeg romana 100 godina samoće Marquez se teško probijao kroz život. Nakon što je odrastao u manjem mjestu Aracataca, smještenom na karipskoj obali Kolumbije, uslijedilo je školovanje, studij – pored ostalih i Jezuitski koledž u San Joseu – te godine lutanja između Evrope i Amerike. Bogota, Havana, gradovi Mexiko i New York City te London, Ženeva i Rim, spadaju među najvažnije stanice u kojima je boravio. Naravno, jedna od važnijih stanica bila je i Pariz. Glavni grad Francuske je, naime, u 50-tim i 60-tim godinama bio središte cijele jedne generacije mladih pisaca iz Latinske Amerike. U Parizu je Marquez sreo i svog zemljaka i kolegu Plinia Apuleya Mendozu, koji će se kasnije toplim riječima prisjetiti prvog susreta tada 28-godišnjaka sa evropskom zimom: „On je trčao i poskakivao, poskakivao i trčao i vikao kao u slavljeničkom delirijumu: ‚Snijeg!' Pomisio sam: 'Ovo je neki ludak. Od tada smo Marquez i ja prijatelji.“

U pariškom Hotel de Flandre, često ukočen od hladnoće, zabio se Marquez u svoj roman Pukovniku nema ko da piše. No, takvo iskustvo sa gostom iz Kolumbije nije uplašilo vlasnika hotela.

Politički angažman

Gabriel Garcia Marquez je poznat i po svom političkom angažmanu. Sporni će ostati njegovi kontakti u komunističkoj Kubi sa dugogodišnjim predsjednikom Fidelom Castrom. U glavnom kubanskom gradu Havani, Marquez se kao neko ko je volio film angažirao za osnivanje, u međuvremenu i svjetski renomirane, Međunarodne škole za film i televiziju. U svojoj domovini, Kolumbiji, posredovao je u trajnom konfliktu sa prvobitno komunističkim pobunjenicima Organizacije FARC. Usprotivio se vojnoj diktaturi u Čileu pod vodstvom Augusta Pinocheta. Među one sa kojima je, pored ostalih, kontaktirao u Evropi spadaju i bivši francuski predsjednik Francois Mitterand i Papa Ivan Pavle II.

Marquez i Castro, oko 1956.

Pisanje o životu i smrti

Marquezovo djelo je višeslojno: osim romana, pisao je kratke priče, reportaže i filmske scenarije. Marquez spretno kombinira realnost sa fantazijom, mada njegova njemačka prevoditeljica Dagmar Ploetz ne smatra baš preciznom odrednicu magični realizam. Prema njenom mišljenju, autor u svojim djelima više dodiruje osnovna pitanja ljudske egzistencije:

„Zapravo se tu uvijek radi o životu, ali kojeg autor promatra iz perspektive smrti“. U Marquezovoj Hronici najavljene smrti, u kojoj je riječ o takozvanom 'ubistvu iz časti' u jednoj kolumbijskoj provinciji, može se pročitati: „Na dan, kada su ga trebali ubiti, Santiago Nasar se probudio u pola šest ujutro kako bi sačekao brod na kojem je doplovio biskup.“

Gabriel Garcia Marquez u utorak, 6. marta, puni 85. godinu života. Buenos dias, Senor!