Jackovicheva i Holbrookova Bosna

Kopajući po starim papirima ostavljenim za nekad, što naravno nikad neće doći, pronađem kovertu na kojoj je pisalo "Neobjavljeni intervju s Victorom Jackovichem, Svijet, Ljubljana, februar 1996. godine". Zaboravio sam potpuno na to. 

Piše: Zlatko Dizdarević za Radiosarajevo.ba

Bilo pripremano za prvi broj novog Svijeta pod kraj rata. Razgovor obavljen, zanimljiv, prijateljski, znali smo se još iz vremena kada je bio u Sarajevu davno direktor Američkog kulturnog centra. Potom je došao za vrijeme rata kao prvi američki ambasador u BiH. Imenovan u junu '93. u početku bio u Beču i odatle povremeno dolazio u Sarajevo, onda otvorio ambasadu '94. Stanovao je dugo u Holliday Innu do jednog strašnog granatiranja iz kojeg je jedva živu glavu izvukao. U junu '95. Clinton ga imenovao za ambasadora u Sloveniji. Pripremao se Dayton i budućnost Bosne i Hercegovine, po mnogo čemu drugačija od Victorovih čitanja Bosne. Volio je silno Bosnu i Sarajevo. I razumijevao nas. Sarajevo je voljelo njega, s razlogom. Zato je i intervju bio dug, ljudski, o svemu. Mnogo intrigantnog. 

Kazavo je i što prije nije, iako je znao da nije uobičajeno ambasadoru u jednoj zemlji da govori o drugoj. Najčešće se to i ne smije. Sjećam se sad, pravdao je taj mali prekršaj time da je "Bosna sad svjetska tema, da razgovor o njoj nije kao o bilo kojoj državi..." 

U prašnjavoj koverti sam našao 33 stranice teksta, sve lektorirano i spremno za štampu. Sjećam se, Jackovich me zamolio da ipak pošalje tekst u Washington, samo da vide, da bude korektan. 

Čekali smo malo duže od jednog dana. Onda me nazvao vidno razočaran, bezmalo deprimiran. Nisu dali da tekst ide. Rekli su da "nije u skladu s pravilima". Silno se izvinjavao, znajući da nas je doveo u škripac s rokovima, uz sve drugo. Snašli smo se, mada mi je bilo žao i kao uredniku novine, i kao njegovom prijatelju. Naravno i radi čitalaca, bilo bi im silno zanimljivo njegovo kazivanje. Tada, logično, nisam dokučio istinu koju danas jasno slutim. Bio je Victor u kazivanju i striktni diplomata svoje zemlje ali i emotivni čovjek dirljivih uspomena i bosanski fan iz srca. Najvažnije, sada je to neporeciv zaključak, razumijevao je Bosnu na potpuno drugačiji način od one  viđene potpisima u Daytonu. Od Holbrookove Bosne.

Čitam sada neka pitanja i odgovore što sam ih zaboravio. Tada je to imalo drugačiji smisao od ovog danas, dvadeset godina kasnije. Smisao koji, vjerovatno, objašnjava mnogo toga o ovome sada. 

Zašto volite Bosnu? 

"Bio sam tamo davno, prvi put 1967. godine, studirao sam tada u Zagrebu, potom došao u Sarajevo 1975. u Kulturni centar, tamo sam se sreo i sa svojom budućom suprugom... Mislim da ste sačuvali ono što je oduvijek bilo vrijedno na tom području svijeta, na Balkanu, za vrijeme bivše federacije. Pokušali ste sačuvati multietničnost i multikulturalnost, prave ljudske vrijednosti. Rekao bih, to je razlog, da je to zbog toga..."

Prije nego što je došao kao ambasador u Sarajevo, Jakovich je, mladi diplomata, službovao Kijevu, Bukureštu, Najrobiju, Moskvi, Sofiji, Moldaviji... Znao je o čemu govori i šta upoređuje i tog februara '95. kada je nastajao neobjavljeni intervju.

Mislite li da je nakon svega što se desilo u ratu takvoj Bosni došao kraj. Dijelite li u vezi s tim sumnje koje postoje u svijetu? 

"Ne. Mislim da nije došao kraj tome, ali mislim da određeni broj ljudi u svijetu, pa i kod nas u Americi, ima pravo sumnjati s obzirom na sadašnji razvoj događaja. Ono čega se bojim jeste da ne uđemo u nešto što bi konsolidiralo te linije etničkog razdvajanja koje su mimo realnosti i standarda  u cijeloj povijesti Bosne i Hercegovine... Preko vaše angažiranosti možete sačuvati vašu Bosnu, onu Bosnu kakvom je vi zamišljate a ne kako je neki drugi zamišljaju... Vi treba da pokažete kakvu Bosnu hoćete..."

Kako možemo pokazati kakvu Bosnu hoćemo ako je Dayton, praktično, utvrdio podjelu Bosne po etničkoj osnovi?

"Ovo što je učinjeno u prvom redu je učinjeno da bi se postigao mir, jer bez mira ne možemo imati uvjete koji će jednoga dana omogućiti Bosni i Hercegovini da opet raste, da opet bude jedna Bosna. Za mene je uvijek bilo vrlo čudno zašto  međunarodni faktori kompliciraju pitanje BiH, kada je to pitanje jednostavno... UN nije morao usvojiti šezdeset rezolucija o BiH. U prvoj rezoluciji, mislim da je to 713, stoji da ćemo upotrijebiti sva moguća sredstva da sačuvamo BiH. To znači da je svaka druga rezolucija poslije toga bila suvišna. Da smo imali hrabrost i političku volju da kažemo: mi ćemo, na bazi toga, to uraditi, na bazi toga ćemo srušiti avione koji lete nad Bosnom, na bazi toga ćemo bombardirati, na bazi toga ćemo poslati trupe, na bazi toga smo mogli sve. Činjenica da smo za svaku sitnicu, za svaku promjenu, za svaki moment u političkom djelovanju u BiH morali usvojiti nove rezolucije dokaz je da nismo bili dovoljno angažirani prije i da nismo bili dovoljno jaki i hrabri..."

Zašto su SAD pomakle iz Sarajeva svoga ambasadora koji je shvatio do kraja o čemu se u BiH radi. I onoga časa kada su SAD odlučile da se angažiraju, odrekle su se usluga u BiH čovjeka koji je, očigledno, imao vrlo precizan politički odnos, vrlo precizan ljudski odnos, vrlo preciznu viziju o tome šta je BiH ?

"No comment!"

Tako je mislio i govorio Victor Jackovich samo sedam mjeseci nakon odlaska iz Bosne i Hercegovine. Skoro pa nije vjerovao da mu nisu odobrili objavljivanje tog intervjua u kojem je bilo još mnogo toga, sličnog.

Saznao sam malo kasnije, iz sasvim pouzdanog izvora, da je intervju lično zabranio Richard Holbrook. Njegova Bosna, ova današnja, beskrajno je daleko od vizijea Bosne Victora Jakovicha. I nas u njoj. Danas, dvadeset godina kasnije, to je jasno kao dan. Ili kao noć. Victoru objavaljivanje ovih isječaka iz tog intervjua neće smetati. Sa 56 godina otišao je iz diplomatije u penziju. Poslije Ljubljane, premještali su ga od Njemačke do Afganistana, Pakistana i raznih ćoškova Centralne Azije, nazad do Washingtona. 

Nakon čitanja onih tridesetak stranica, ostaje gorko pitanje: Ko je koga izdao? Holbrook njega, mi sami sebe? On nije nikoga, samo što je vjerovao u nas mnogo više nego što to današnja realnost opravdava. Nismo uzeli Bosnu u svoje ruke. Surova real politika, uključujući tu i onu Holbrookovu, pobijedila je. Naravno, očigledno računajući i na najveći dio nas ovdje, njegovih partnera. Tu mjesta za Jackovicha, sanjara, i manji dio njegovih "Bosanaca", nije bilo. 

Intervju kao dokument  o porazu poštenja i pobjedi ko zna čijeg sve interesa, valja vratiti među papire za nikad. Ko zna, možda je i bolje što ni onda nije objavljen. Zbog Victorovih sentimenata prema ljudima koji nisu imali snage da ih zasluže, a ne daju da se to kaže. Vazda nam Holbrook kriv.