Nova soba

Bio je to tako upečatljiv doživljaj - Nona, Nono, ja, šetamo sobom između fotelja, i divimo se tako da nam majka povjeruje - da sam ga dobro zapamtio, iako sam imao četiri godine i u tom doživljaju nije bilo baš ništa dječje. Njihovo je divljenje bilo lažno, samo što ja to nisam znao, dok je moje divljenje bilo iskreno. Istina, nisam se divio oblicima, nego sam se divio mirisima. Iako je namještaj mjesecima bio tu, majka ga je kupila istog mjeseca, bilo je to u listopadu, kada smo otputovali u Drvenik, mirisao je po svježem drvetu, laku i tkanini. Mirisao je onako kako su tih godina mirisali dućani s namještajem.

Dva kauča, crnih drvenih stranica, tapecirana tkaninom boje zelene povraćotine - da, ima ta boja i neki prikladniji naziv, ali ja sam je uvijek zvao ovako - modernistički dvoetažni stolić, dvije fotelje, također crno-zelene, veliki ormar, boje trešnjina drveta, s desetak polica, dvokrilnim prostorom za odijela i kapute, zastakljenom poličicom za knjige, dvokrilnim manjim prostorom s još tri police i bifeom, koji je u dnu i sa strane imao ogledala, tako da je sve u njemu izgledalo dvostruko dublje i šire, široka komoda, također boje trešnjina drveta, s ladicama i dvokrilnim prostorom sa četiri police, koji se, kao i bife, mogao zaključavati.

I sve je to, zajedno sa šarenim ružnim ćilimom, i Kreka Weso peći stalo u sobu koja nije imala više od desetak kvadrata. Fatalna pretrpanost Nove sobe, koju je majka kreirala u skladu s vlastitim ukusom, pogledima na svijet i nadanjima, kao i ista takva pretrpanost svih drugih prostorija na Sepetarevcu, predstavljala je odraz i fizičko uobličenje fatalne pretrpanosti majčina života, njezine glave i duše u kojoj više ni za što i ni za kog nije bilo mjesta.

U kojem god bi se prostoru zatekla, majka kao da ga je naseljavala u nekom neobičnom uvjerenju da će se prostor s vremenom raširiti, da će soba narasti. A istina je, kao što znamo, obrnuta, prostor u koji se naselimo s vremenom se počinje sužavati i smanjivati, sve dok nas ne istisne iz sebe ili ne uguši.

U vrijeme kada je kupljena, bilo je to krajem ljeta 1972, malo prije Nonetove smrti, peć Kreka Weso je među sarajevskim pomodnim i vazda povodljivim svijetom doživljavana kao čudo tehnike, a o njezinim grijnim karakteristikama i štedljivosti širile su se legende. Ložilo ju se specijalnim briketima koksa, koji su se prodavali u najlonskim vrećama od po dvadeset i pet i pedeset kilograma. Bili su to crni, gotovo savršeno okrugli, crni komadi ugljena, koji su me, đavo će znati zašto, neodoljivo podsjećali na kosane odreske u Alanu Fordu, što ih je u jednoj epizodi stripa Bob Rock pekao u pečenjarnici uz plažu. Bili su nejestivi, pa mu je prvi kupac hitnuo kosani odrezak u glavu, i začulo se: klong!

Ti su briketi, međutim, bili i prilično skupi, a peć baš i nije bila tako štedljiva, tako da su se ubrzo morale naručiti dvije tone ćumura Banovići. Nikada više, sve do rata koliko nam je peć trajala, nismo kupovali koks u briketima. Kreka Weso uredno je sagorjevala sve tipove srednjobosanskih ugljena, izbacujući povremeno oblake dima u sobu, koja je tokom cijele zime neugodno vonjala po sumporu i teškoj industriji.

Peć se, inače, punim imenom zvala “trajno žareća peć Kreka Weso”, što je značilo da si je navečer mogao naložiti, podesiti regulator na nulu ili na jedan, i tinjala bi i grijuckala sve do jutra, tako da je ne bi trebalo ponovo paliti, nego bi se samo pridodavao ugljen. Ali po svemu drugom bila je to obična, dimljiva peć na ugljen, uz koju se, možda, i moglo ugrijati, ali više je pamtimo po dimu nego po toploti.

Tokom sedamdesetih Sepetarevac se grijao na dva načina: u Ženskoj sobi i u kuhinji, odmah uz trpezariju, tutnjale su peći naftarice. Barem jednom tjedno kolektivno smo odlazili na Mejtaš, gdje je podno visokih starih jablanova bila pumpna stanica. Prvih je godina majka nosila po dva bidona od po dvadeset litara, Nona je nosila bidone od po petnaest, a ja od po deset i pet litara. Podstanarke su same, za svoj račun, išle po naftu.
Kasnije je Nona zbog slabog srca, ili zbog mita o slabom srcu, prestala ići po lož ulje, a onda je i majka pronašla razlog da se oslobodi tog posla, tako da sam već kao desetogodišnjak s Mejtaša svakoga drugog-trećeg dana vukao bidone od po dvadeset litara. Naravno, na meni je bilo i da jednom dnevno iz podruma donosim kante sa ćumurom.

One zime kada je Tito završio u bolnici u Ljubljani mi smo nabavili termoakomulacione peći za trpezariju i Žensku sobu. I tu smo bili u trendu: krajem sedamdesetih masovno su uvođena dvotarifna brojila, struja je bila jeftina, masovno su se nabavljale termoakomulacione peći, kojih je bilo u tri veličine: Jedinica, Dvojka, Trojka. Mi smo kupili dvije Trojke. Noću bi se, za vrijeme jeftinije struje, peći punile, a danju bi, kako je Nona govorila, puhale i pušući bi nas grijale.

Kao što nisam podnosio dim Kreka Weso peći i kao što bi me zaboljela glava od mučnog kamionskog vonja dviju naftarica, tako bi me uznemiravao dah i puh termoakomulacionaih peći. Bilo je u njemu i prašine, i teških mirisa, i onog nelagodnog vrućeg uznemirenja što je izbijalo iz fena za kosu. Od vrlo ranog djetinjstva panično sam se plašio fena. Ili to nije bio strah, nego neka panična uznemirenost, neotklonjiva potreba da vičem i plačem, i da bježim pred uključenim fenom.

Nona bi mi istrljala kosu peškirom i puštala je neka se sama suši. Izborio sam se za to kad su mi bile tri. I nikada, sve do vrlo zrelih godina nisam svojevoljno koristio fen. Možda bi me brico njime zapuhnuo, u vrijeme dok sam se još šišao kod brize, i to bih junački podnio, jer kako ćeš brici, pa još sarajevskom, reći da ne podnosiš fen, ali ga sam nikad nisam uzeo u ruke, sve dok se 2003. godine nisam razišao s tadašnjom ženom, kupio stan, i odmah zatim - fen za kosu. Nekako mi se činilo da je vrijeme za to. Istina, nikad ga nisam uključio, ali živim s njim u onoj vrsti suživota i međusobnog podnošenja u kojoj žive stvorenja ili narodi koji su se prethodno istrebljivali, da bi zatim shvatili kako su trošili previše vremena jedni na druge.

Prema termoakomulacionim pećima sam, dakle, osjećao isto što i prema fenu. A na Sepetarevcu je uvijek bilo hladno, naročito u hodniku i u banji, dok su sredstva za grijanje vonjala, smrdjela i dimila tako da za onih strašnih sarajevskih novembara i decembara nisi znao gdje je gore i neugodnije, vani ili unutra. I sve će se to promijeniti nakon rata, kada po svim propisima bude uveden plin - koji je, mimo propisa, uveden već u ratu - i kada u svim prostorijama budu instalirani radijatori.

Nova soba bila je umiralište.

Na počecima njezine povijesti, u jesen 1972. umirao je tu Franjo Rejc. Četrdeset godina kasnije, u proljeće, ljeto i jesen, umirala je njegova kćerka. On je ležao na jednom od ona dva kauča s tapecirungom boje povraćotine, ona na jednom od kreveta bračne sobe svojih roditelja, koje je, zajedno s ostalim namještajem, nekoliko godina ranije selila iz Ženske sobe.

Nad Franjinim uzglavljem su u tjednu njegova odlaska naizmjence bdjeli njegova žena i kćerka. Posljednje noći, malo pred zoru, Olgu je shrvao umor, i legla je da odspava, premda je, pričale su, bilo izvjesno da mu je to zadnja noć. Javorka je ostala sama s njim, razgovarali su, i on joj je rekao nešto što ju je činilo ponosnom. Svi drugi su nestali, svijet je nestao, ostali smo samo ti i ja. Tako joj je, otprilike, govorio, i to joj je, možda, bio i najvažniji doživljaj u životu, najveće priznanje.

Njen otac, ispunjen karizmom kraja, pri punoj je svijesti rekao da više ničega nema, da su su ostali samo ona i on. To ju je ispunjavalo sigurnošću i samopouzdanjem, bila je ponosna, kao da je za nešto veliko zaslužna, nije znala da se upravo tad, početkom listopada 1972, odronila u svoju smrt. Mjesto na kojem je sjedila dok je bdjela uz njegovo uzglavlje bilo je metar, dva, najviše tri od mjesta na kojem će malo zatim umirati. U tih četrdeset godina koje će u međuvremenu proći ništa se značajno u njenom životu više neće dogoditi. Sitna patnja, pustošenje sebe i drugih, trenuci oštrog bola u glavi, u donjem trbuhu, u kralježnici, otupljivanje svih čula i emocija, ravnodušnost prema svemu osim prema sebi, i to će biti, uglavnom, sve.

Srce Franje Rejca je, to odnedavno znamo, fatalno oštećeno španjolskom gripom što ju je preležao u talijanskim zarobljeništvu. Između te bolesti i smrti prošlo je pedeset i četiri, pedeset i pet godina. Do majčine smrti još četrdeset. Do trenutaka u kojima ovo pišem - u Beogradu, u caffeu Puškin, pred Božić 2017. - godina je prošlo još pet.

Tačno je sto godina od španjolske gripe mog djeda Franje Rejca, a još uvijek je neprekinut niz događaja koji se tada pokrenuo. Moj život, i ovaj dan u životu, petak 22. prosinca 2017, uvjetovan je njime. Vođen je tom jedva preživljenom bolešću zarobljenog austrougarskog vojnika, dvadesetjednogodišnjaka kojem je suđeno da mi bude djed.

Taj jedan je incident španjolske gripe, najteže epidemije koja je zadesila Europu u našemu dvadesetom vijeku, stotinu godina kasnije kasnije u životu jednoga budućeg čovjeka važniji događaj od većine onog što mu se u njegovih pola stoljeća zbilo. Određen je tom bolešću, koja je trajno oštetila djedovo srce, srođen je s njome kao s jednim od važnijih elemenata vlastitog identiteta. Važnija mu je ta španjolska gripa od vjere i nacije; vjere nema, nacija ga svakodnevno mori, i jedno i drugo promijenjivo je, podložno vremenu i trošenju, tako da će, možda, on za života još pronaći u sebi vjeru, pronaći u sebi Boga, a jednu naciju zamijeniti drugom ili, možda, izgubiti sve nacije, dok će djedova španjolska gripa ostati jedno od onih trajnih i nepromijenjivih identitetskih doživljaja, što umiru zajedno sa čovjekom ili se prenose na sljedeće generacije.

U slučaju ovog čovjeka, nasljednika španjolske gripe i jednoga trajno oštećenog srca, među svim porodičnim srcima, neće biti sljedećih generacija, jer on je bez djece i bez ikakve želje i potrebe da na neke buduće ljude u obliku identiteta prenosi svoje frustracije. Umjesto da to čini on španjolsku gripu prenosi u priču, umećući njenu smrtonosnu, fatalku klicu u tekst. Može li se čitatelj zaraziti tekstom?

Treća koja se ljeta 1969. doselila na Sepetarevac, Franjina žena Olga, umrla je 6. lipnja 1986. u koševskoj bolnici. Ugušio ju je tumor u grlu, nekoliko kilometara daleko od kuće. Željela je, kao i muž joj, bolovati u svom krevetu, ali joj se želja nije mogla ispuniti. Vrijeme joj je prebrzo isteklo. Ali i da je drukčije bilo, Olga ne bi ležala u Novoj sobi. Nije tu bilo njezino mjesto.