Vojna saradnja sportista iz Srbije i RS-a

Piše: Emir Imamović za Radiosarajevo.ba

Nenad Borovčanin, bivši bokser iz Loznice, član Socijalističke partije Srbije i državni sekretar Srbije za mlade u Ministarstvu omladine i sporta te države, najavio je kako će deset vrhunskih sportista iz Republike Srpske, dobiti državljanstvo Srbije i da će im, ritualno, pasoše sredinom jula uručiti državni premijer i predsjednik SPS-a, Ivica Dačić.

Ivica Dačić, predsjednik Vlade Republike Srbije i predsjednik SPS-a, stranke koju je izmislio pokojni Slobodan Milošević, bio je ljut kao automatska puška nakon što je objavljeno kako su Kosovo i Albanija sklopili sporazum o vojnoj, međudržavnoj saradnji koji, uz ostalo, omogućava boravak jedinica iz Albanije na Kosovu i obratno. „Ovo je još jedna loša poruka iz Prištine, koja je za svaku osudu. Ipak garantujem da će Srbija znati kako da i na to odreaguje, kao što je i do sada znala. Pred nama su teški razgovori sa EU, ali i s Prištinom, a o ovome će svakako biti reči“, kazao je Dačić.

Ko su sportisti kojima će Dačić dati putne isprave, znaju u Ministarstvu porodice, omladine i sporta Republike Srpske, odakle je, prema Konzulatu Srbije u Banja Luci, i otišao zahtjev za dvojnim državljanstvom, utemeljen u specijalnim vezama koje manji bosanskohercegovački entitet ima sa Republikom Srbijom.

Ozbiljan sport = rat bez pucanja

„Davanjem državljanstva Srbije vrhunskim sportistima Republike Srpske, naše nacionalne selekcije u svim sportovima dobile bi značajno pojačanje. S obzirom na to da Srbi u RS navijaju, prate i vole Srbiju, treba očekivati njihove lavovske nastupe za reprezentaciju Srbije. Najjača snaga sporta je upravo u povezivanju ljudi, a u ovom slučaju to će biti u ulozi učvršćivanja već povezanog naroda“, rekao je, najavljujući srpska pojačanja iz Srpske, Nenad Borovčanin i dodao da bi, kako prenosi Tanjug, „na ovaj način i faktički bili povezani sportski savezi Srbije i RS, ne samo deklarativno već i kroz saradnju, zajedničke pripreme, stručni rad, razmjenu iskustava, manifestacije i da bi se učvrstile veze srpskog naroda s obje strane Drine“.

Devet vojnika iz Albanije već je na Kosovu, u sklopu misije KFOR-a, kako se već nazivaju NATO snage u toj, nekadašnjoj južnoj srpskoj pokrajini. Inače, Republika Albanija je članica NATO saveza, dok u Ustavu Republike Kosovo, koju priznaju dvadeset i tri članice Evropske unije i Sjedinjene Države, piše kako kosovske sigurnosne snage mogu sarađivati sa NATO savezom, njegovim članicama i biti dio te vojne alijanse.

Dakle, premijer sa najružnijom frizurom i bivšoj Jugoslaviji i šire, će uručiti pasoše desetorici sportista iz druge države, Bosne i Hercegovine – Republika Srpska je, naime, njen dio – na osnovu sporazuma o specijalnim vezama Srbije i Srpske, a upalit će se kao kutnjak kada nezavisna Republika Albanija potpiše sporazum o vojnoj saradnji sa Kosovom, utemeljen u Ustavu te, od Srbije nepriznate, ali itekako postojeće druge albanske države na Balkanu.

Ko kaže da su Republika Srspka i Kosovo na sličnim pozicijama, neka svoje tvrdnje provjeri u Washingtonu, Bruxellesu i Berlinu. Ko kaže da se vojna i sportska saradnja ne mogu porediti, neka se sjeti šta je rekao George Orwell: „Ozbiljan sport nema ništa sa fer igrom. U njemu ima toliko mržnje, zavisti, nepoštivanja bilo kakvih pravila, pomiješano sa sadističim zadovoljstvom u gledanju nasilja. Drugim riječima, ozbiljan sport je rat u kome jedino nema pucanja“. Ko misli da je drugačije, neka pročita reakcije iz Srbije na mogućnost da košarkaški klub Peja sa Kosova, zaigra u regionalnoj ABA ligi.

Dačićeva spremnost da deset Srba svečano primi među (bele) orlove i Borovčaninovo prizivanje prekodrinskih Srba lavljeg srca, zanimljivi su iz više razloga. Kada, dakle, državni sekretar za mlade kaže: „Davanjem državljanstva Srbije vrhunskim sportistima Republike Srpske, naše nacionalne selekcije u svim sportovima dobile bi značajno pojačanje. S obzirom na to da Srbi u RS navijaju, prate i vole Srbiju, treba očekivati njihove lavovske nastupe za reprezentaciju Srbije“, on zapravo ponavljaju staru tezu srpskih nacionalista, prema kojoj najbolji Srbi ne žive u srpskoj državi i, pogotovo ne tamo, u Beogradu, već sa zapadne strane Drine i geografski bliže Karlovcu i Zenici, nego Nišu i Vranju.

Za nas, u Bosni i Hercegovini, značajnija je, međutim, poruka koju Dačić preko svog boksera šalje.

Raspadom Jugoslavije nisu se, izuzev, realno gledano srbijanskih, promijenile granice njenih republika, ali one, nazovimo ih emotivnim, svakako jesu. Odnosno, uspostavljene su nove, pa tako Srbi iz Vukovara, kao i Hrvati iz Posušja ili Bošnjaci iz Novog Pazara, ne navijaju za selekcije država u kojima žive, već za one u kojima živi većina naroda kojem pripadaju. I nema te političke odluke koja će preusmjeriti emocije. Manipuliranje njima, međutim, dugoročno odlaže mogućnost da se i na taj način međusobno priznaju dijelovi balkanskih naroda i politički (re)definirana mjesta na kojima su se zatekli.

Kada, dakle, SPS maše sa pojačanjima iz Srpske, ne samo da saučestvuje u republičkosrpskom pokušaju oslabljivanja sportskih selekcija BiH i naglašavanju, recimo tako, još jednog nivoa nebosanstva Banja Luke, već se – sa naše strane gledano usput, a iz Srbije kao najvažnije – pozicionira kao stranka spremna popuniti prazninu nastalu evropeiziranjem Srpske napredne stranke. Kao što je SNS Dačiću dala premijersku poziciju iz nužde, tako i on, da ne bi bio politički smrvljen, nema izbora nego pratiti Aleksandra Vučića u nevjerovatnim reformskim potezima. Koliko nevoljko, možda najbolje govori izjava uticajne potpredsjednice SNS-a i ministrice energetike, Zorane Mihajlović: „Da imamo obrnutu situaciju, da je SPS tri puta jači nego što je SNS, treba li reći da bi nas žive pojeli?“.

Tri prsta u oko

Ukopava li se, dakle, Dačić tako što sportskom i, naravno, službenom Sarajevu gura tri prsta u oko?

Možda je, na osnovu samo ovog slučaja, nemoguće sa sigurnošću pozitivno odgovoriti. Teško se, međutim, osloboditi sjećanja: on, Dačić, bio je glasnogovornik stranke čiji je lider, kasno preminuli Slobodan Milošević, doktorirao na manipulaciji srpskim emocijama i navodnim frustracijama.

Sportisti iz Republike Srpske, ukoliko su odabrali da reprezentuju Srbiju, do sada su sa administrativnim preprekama i dobijanjem državljanstva imali problema koliko i Marin Čilić pri nastupima za Davis Cup reprezentaciju Hrvatske. Uostalom, za igranje bilo koga pod nacionalnom zastavom zemlje u kojoj nije rođen, ne trebaju nikakve specijalne veze. Recimo, Alisa Marić, aktuelna ministrica sporta u Vladi Ivice Dačića i bivša reprezentativka Srbije u šahu, rođena je u New Yorku, a Srbija i SAD sigurno, provjereno, nemaju nikakve specijalne odnose. Zapravo, imali su i to godinama  specijalno loše.

Igrat će, dakle, neki od fudbalera, košarkaša, tenisera, balotaša...iz Laktaša i Srpca i ubuduće za Srbiju, jer im to pravo niko ne može uskratiti, a želju, ma kako ona nama izgledala, suspendirati, no pretvaranje njihove volje u političko-estradnu svetkovinu, pozitivno je za međudržavne i međunacionalne odnose, taman koliko i vojna saradnja Kosova i Albanije; taj tako balkanski netaktičan potez zemalja čije oružane snage bez NATO-a ne mogu izvesti ništa složenije od jutarnje gimnastike.

P.S.
Sarajevska glasna šutnja na Borovčaninovu operaciju pasoši, govori ili da su akteri političkog života u prijestolnici suviše zabavljenji međusobnim bitkama, pa nemaju kada reagirati ili da reakciju smatraju nepotrebnom, jer bosanskohercegovačke reprezentacije u različitim sportovima doživljavaju kao, prvenstveno, bošnjačke. Šta god bilo - ne zna se šta je gore.

Svaku svoju reakciju možete poslati autoru na e-mail: imamovic@radiosarajevo.ba