Radiosarajevo.ba

Radiosarajevo.ba

Visokokosovi orasi

03. 12. 2014. u 10:11:54

Shares: 0

Na albumu Zabranjenog pušenja, Bog vozi Mercedes, ima pjesma o Ahmedu Džindi koji je, kako kaže Sejo Sexon, znao da uspjeh neće doć' na pladnju. On, Ahmed, ne Sejo, nije lako podnosio čamotinju bosanske provincije, a nije imao ni male ambicije, pa je, iz navedenih i ostalih, samo njemu znanih razloga, odlučio biti prvak svijeta u kineskom boksu. To je sport za ljude u Bosni, niski udarci tu se ne sude, bude samo pauza mala, da čistačica pomete zube, kaže pjesma.

Piše: Emir Imamović za Radiosarajevo.ba 

No, trenutak dekoncentracije učinio je svoje: naš šampion je naletio na štos... i veliki spektakl za Ahmedov kanton je neslavno propao, baš kao što su se uzaludnim pokazali svi njegovi ranojutarnji treninzi i silni kilometri koje je pretrčao kroz rodni Kladanj.

Edin Kajević Kaja iz Visokog nije završio u pjesmi, odnosno još nije, a mogao bi, trebao, zaslužio je. On je, Kaja, od nedjelje, tridesetog novembra, ponosni vlasnik Guinisovog rekorda u razbijanju kokosovih oraha laktom. Jeste, Tita mi, bilo u novinama i na televiziji.

Na fotografijama sve izgleda, naravno, nadrealno: oko hiljadu ljudi se naguralo u visočku kinosalu – još ih je toliko, bilježe izvještači, ostalo ispred – na bini k'o nekakav šank, na šanku orasi, kamere upaljene, sudija, kontrolor, to nešto, sa štopericom, Kaja u plavom kimonu i... za samo jedan minut naš šampion je laktom razbio četrdeset kokosovih oraha! 

„Izuzetno sam sretan zbog ovog uspjeha, a veliku zahvalnost dugujem i svom mentoru Muhamedu Kahrimanoviću koji se pobrinuo da me na najbolji način pripremi za sve izazove koji su me čekali. Ovo nije samo moj uspjeh, već uspjeh i mog grada i države, pa sam zato i još sretniji“, izjavio je novi rekorder.

Baklava s kokosom

Nije Edin Kajević rekord oborio tijesno, za malo, za orah dva, već za devetnaest! Jeffrey Lippold, Amerikanac koji će unucima moći reći kako je bio u Guinisovoj knjizi dok iz Visokog, putujući prema legendi, nije naišao Kaja, razbio je dvadeset i jedan orah i dugo bio nedostižan. Kažu kako su još neka dva Amerikanca, baš dok je Edin Kajević vrijedno trenirao, pokušala biti bolji od Lippolda, ali džaba. Kaja je, međutim, uspio i još postavio, kako bi se to moglo reći, ljestvicu visoko u Visokom. Ko ima namjeru biti bolji, morat će laktom razvaliti čak četrdeset i jedan kokosov orah! A oni, ti orasi, ne samo da su veći od onih naših, malih, već su i daleko tvrđi.

Svašta živom, pogotovo našem čovjeku, može pasti na pamet, pa i to da kokosove orahe razbija laktom iz nekog, samo njemu – i mentoru mu – znanog razloga. Teško je, jebi ga, u galaksiji apsurda naći čudnijega dara i manje bitnog znanja od ovog Kajinog. Nije ništa lakše skontati kako je, gdje, na čemu, Kajević trenirao: Cocos nucifera, nije loše, kad već imamo šampiona, znati da je to pravi naziv, raste u tropskim krajevima u koje, ali nikako, Visoko ne spada. Uglavnom, kada sazrije, orah može težiti od jednog do četiri kilograma i koristiti se za svašta. Baklava se ne računa, za sada. Hoće li u Visokom prvi naredni Bajram dočekati s baklavama u kojima će, umjesto onog našeg jade, biti kokosov orah, ne zna se. Ako se odluče za tako nešto, možda Kaja razvije biznis i materijalizira svoj talenat: trebat će, jednostavno, neko da po kućama razbija orahe za baklave, bakokolave, bacocolave... kako bi se već mogla zvati ta delicija nakon intervencije u tradicionalni recept.

Šta, kao zvuči nemoguće? Eto, neka je moguće da Bosna i Hercegovina, u kojoj je više svijeta vidjelo vanzemaljce nego kokosov orah uživo, ima Guinisovog rekorda u razbijanju tih oraha  - laktom. Inače, nije Kaja prvi Bosanac i Hercegovac, Bošnjak i musliman, koji je preko Cocos nucifere došao do slave. Imali smo mi, možda još uvijek imamo, i rekordera u razbijanju golemih oraha šakom. On je, taj rekorder, iz Velike Kladuše ili tu negdje.  

Smiješna je, nije da nije, onako na prvu, cijela ta priča o Kaji i kokosu. Na svaku druga, ona je tek komični trenutak storije o očaju, o ljudima koji smisao pronalaze tamo gdje ga nema i o gradovima u kojima, iz dana u dan, ima sve manje dokaza postojanja života prije smrti, pa se privid normalnosti dešava na najnenormalniji mogući način.

Bolja prošlost

„Već u socijalističkoj Jugoslaviji, od 1955. Visoko biva srez odnosno središte nekoliko današnjih općina: Breza, Fojnica, Ilijaš, Kiseljak, Kreševo i Vareš. Početkom 1950-ih godina počinje gradnja prvih većih stambenih i poslovnih zgrada u Visokom, kao i postepeno širenje grada prema prostranim i plodnim ravnicama uz obalu rijeke Bosne i Fojnice. U isto vrijeme vrši se nagla industrijalizacija gdje se posebno ističe kožarska, ali i prehrambena, metalna, tekstilna, trgovinska i građevinska industrija koja je bila u mogućnosti opskrbljavati čitav tadašnji srez te izvoziti u susjedne savezne republike i inostranstvo. U tom periodu ubrzano se razvija privreda te niču tadašnji privredni giganti poput KTK, Vispaka, Vitexa, Veleprometa, GP Zvijezda, Kovine i mnogih drugih. Tadašnja privreda, prema podacima iz 1991., zapošljavala je 88 posto stanovništva, koja je u 1991. ostvarila ukupan izvoz od 92,5 miliona dolara. Također, grad dobiva sve bitnije objekte među kojima su pošta, policijska i vatrogasna stanica, dom zdravlja, zavičajni muzej, hotel, kao i robne kuće, sportske objekte i ostale stambene, poslovne i filijalne objekte“, piše o Visokom na Wikipediji, u tekstu prenesenom od nekuda ili napisanom od nekoga kome internet ne služi da širi glupost. 

Iza rata u kojem je podobro granatirano, u miru koji je i taj grad dotukao, za Visoko se čulo rijetko, uglavnom kada ne treba. Tamo gdje je osamdeset i osam posto radno sposobnih radilo prije manje od četvrt stoljeća, Semiru Osmanagiću su se od brda prikazale piramide i jedno, užasno dugo vrijeme, o maloj bosanskoj, historijski važnoj općini, govorilo se kao o kotlini za koju je Egipat dim od neke stvari. Splasnula je, međutim, i ta euforija, pa se Visoko iz loše bajke i najdužeg vica o glupim Bosancima, vratilo u svoju provincijsku stvarnost, u kojoj je pitanje društvenog prestiža, kako piše tamošnji novinar Adnan Jašarpsahić Jašo, slikati se sa Šerifom Konjevićem, a vrhunac sreće... Pa nje, sreće, baš i nema u još jednom gradu u kojem se bolja budućnost već dogodila u onim vremenima u kojima je „privreda, prema podacima iz 1991., zapošljavala 88 posto stanovništva“ i „ostvarila ukupan izvoz od 92,5 miliona dolara“.

Oni što danas u Visokom rade ili su u podaničkom odnosu spram vlasti ili drhte u strahu od otkaza ili su ga, kao četrdeset radnika Preventa, dobili u tišini, bez suvišnih zašto. Ostali, oni što ne rade, starost bi mogli dočekati nezaposleni... 

Eto, u takvoj muci se Visokom dogodio Guinisov rekorder Edin Kajević Kaja, minut njegove slave i malo sreće za onih hiljadu ljudi u kinosali i još toliko ispred. I nije to ništa čudno: što je očaj veći, to su i razlozi za slavlje bizarniji. Kako u Visokom, tako i drugdje.

Reakciju možete poslati autoru na e-mail: [email protected]radiosarajevo.ba.