Šta je nama Toše Proeski?

Piše: Emir Imamović za Radiosarajevo.ba

Rami Rexepi, pedesetdvogodišnji makedonski diplomata sa iskustvom službovanja u Mađarskoj i Češkoj, trenutni ambasador Republike Makedonije u Sarajevu, predložio je na sastanku sa gradonačelnikom bosanskohercegovačke prijestolnice,Ivom Komšićem, da se jedna ulica, neki trg ili kakav dom kulture u glavnom gradu BiH nazove imenom pokojnog Toše Proeskog.

Da je Komšić ozbiljan gradonačelnik, sačekao bi da sa Rexepijem ostane nasamo i lijepo ga upitao: „Jarane, jesi ti normalan?“; ili mu makar predložio da se jedna ulica, neki trg ili kakav dom kulture u Rexepijevom rodnom Tetovu, nazove imenom Zije Rizvanbegovića Valentina. Naravno, tek za nekih osamdeset godina, kada, navodno, Ziji ističe rok trajanja.

Ivo Komšić je, međutim, jedan neozbiljan gradonačelnik, pa je prihvatio prijedlog i rekao da će učiniti koliko može da jedna ulica, neki trg ili kakav dom kulture u glavnom gradu BiH ponese ime pokojnog Toše Proeskog.

Sreća da Komšić nije primio i Senada Hadžića, prvog pješaka Banovića, koji najavljuje da će, nakon što je hodao do Mekke, Vukovara i Trebinja, sada lagano, nogu za nogom, do Makedonije, na grob poginulog pjevača. Mislim, bilo bi baš neugodno da gradonačelnik, recimo, Berlina, dođe u Sarajevo, a da ga kolega ne može primiti zato što šamara cestu prema Kruševu.

Dom kulture

Todor Toše Proeski, rođen je 25. januara 1981. godine. Poginuo je u saobraćajnoj nesreći 16. oktobra 2007. Bio je, nesumnjivo, sjajan pjevač. Bio je i UNICEF-ov ambasador dobre volje, humanista nagrađen Statuom Majke Tereze... Bio je, kažu, a tako je i izgledao, dobar čovjek. Za dvadeset šest godina života i jedanaest karijere, napravio je puno: snimio nekoliko albuma, prošao kroz kadar u filmu sa Nicole Kidman, punio velike dvorane, nastupao jednako uspješno u Zagrebu, Sarajevu, Beogradu, Skoplju... Toše Proeski je, sve u svemu, bio pop zvijezda, makedonska koliko i postjugoslavenska. Da je pjevao ono što je, obzirom na dar i školovan glas mogao, znali bi ga svi balkanski ljubitelji opere, a takvih je, ipak, puno manje od onih što su kupovali karte da čuju kako uživo zvuči djevojački san iz Kumanova. No, dobro: to em nije važno, em više govori o društvima od Vardara pa do Zagreba, nego o Proeskom. 

Ukoliko Makedonci žele da se u Sarajevu nešto zove po Toši, to nešto trebaju i napraviti. Da sazidaju kakav dom kulture, ne bi im se moglo zamjeriti što mu hoće dati ime po svom pjevaču. Prihvatiti i dom i prijedlog, bio bi gest zahvalnosti. Sve drugo je estradizacija pokojnika do pola – da se ne lažemo, najviše što makedonski ambasador u Sarajevu uopće može uraditi, jeste da dobije neki sokak za Proeskog; ostale obaveze su mu, obzirom da se ne zna koja je država lohotnija, da dolazi na posao – i od pola potpuno odsustvo svijesti o, pored ostaloga, važnosti funkcije gradonačelnika i imena po kojima se zovu ulice glavnog grada.

Ne treba imati iluzija o tome da je Komšić svjestan kakvu je budalaštinu kazao. On je, bez obzira na stranačku pripadnost, isti kao i njegovi prethodnici iz SDP-a, kojima uopće nije bilo jasno zašto ih je jedna relevantna, u svijetu priznata sarajevska umjetnica pitala kako su pomirili socijaldemokratsko opredjeljenje sa protokolarnom obavezom odlaska na otvaranje McDonaldsovog restorana.

Drag gost

Gradonačelniku zato treba crtati: možda je Proeski, kako je rekla jedna tamošnja novinarka, najbolje što se Makedoniji dogodilo u posljednjih pedesetak godina, ali je on u Sarajevu bio isto što je Halid Bešlić u Beogradu: fakat drag gost koji ne otaljava koncerte, već na njima vidno uživa. E ako se zbog toga dobija ulica, trg ili dom kulture, nema druge nego po Bonu Voxu nazvati Begovu džamiju. Posthumno, normalno.

I Rexepijev prijedlog i Komšićeva podrška, osvježavajuće su karikaturalni u društvu u kojem se, recimo tako, oko svakog bitnog pitanja živi prvo konsultiraju s grobovima. Ko zna, možda je Rexepi i skontao kako nema boljeg mjesta na svijetu za obožavanje mrtvih od glavnog grada države u kojoj grobovi upravljaju i živima i životom. Naš je problem, u ovom slučaju, što Ivo Komšić nije mislio nikako i ništa. Barem se nadamo. Jer ako, ne daj bože, jeste, valja početi graditi još jedno Sarajevo. Čisto da se ima ulica, trgova i domova kulture za po nekome nazvati. Kandidata će biti. Samo Makedonci imaju Vlatka Stefanovskog, Petra Naumoskog, Darka Pančeva... Odnosno, imat će ih kada biologija učini svoje.

Svaku svoju reakciju možete poslati autoru na e-mail: imamovic@radiosarajevo.ba