Srebrenica: repriza poraza

Piše: Emir Imamović

Emir Suljagić, bivši, popularni ministar obrazovanja u Vladi Kantona Sarajevo, započeo je još jednu unaprijed izgubljenu bitku. Kako je izvjesno da će, obzirom na novi Izborni zakon, na narednim lokalnim izborima Srebrenica konačno i politički postati srpski grad, uputio je javni poziv sunarodnjacima da iskoriste zakonsku mogućnost i prijave svoj boravak u gradu mrtvih duša, čime će automatski steći pravo glasa, te onemogućiti da mjestom najvećeg masakra u Evropi nakon Drugog svjetskog rata, vlada stranka čija je misija negiranje genocida: SNSD Milorada Dodika.

Suljagić, kao i ja, pripada jednom neozbiljnom narodu. Neozbiljnost tog naroda ne mjeri se njegovom nespremnošću da izvadi ličnu kartu pokraj Drine, već spremnošću da ne kažnjava političke opcije koje su jednom izgubile – i opet će – Srebrenicu. Nepostojanje, recimo tako, posebnog statusa Srebrenice unutar Izbornog zakona, odnosno njeno uklapanje u ostatak BiH, odnosno oduzimanje prava glasa svim onim srebreničkim Bošnjacima koji ne žive u tom gradu, ali u njemu imaju grobove očeva i braće, nije samo politički i, ma kako patetično zvučalo, moralni poraz, već konačni kraj davno izdanog grada.

Da se razumijemo, nije Milorad Dodik niti jedne sekunde kriv zato što hoće vlast u Srebrenici. Politikom se i bavi da bi se bilo na vlasti, samo što je nekima vlast sredstvo za postizanje cilja, a nekima, takvih je među Bošnjacima najviše, cilj.

To što bi u Srebrenici opet, kao i 2008. godine i, za razliku od drugih gradova, mogli glasati svi njeni preživjeli stanovnici, gdje god stanovali, bilo bi zrnce pravde u svemiru užasne nepravde. Ne bi to, naravno, značilo da je Srebrenica manje u Republici Srpskoj, niti bi Potočare čuvale policijske snage koje na rukavima nemaju grb pod kojim su punjene grobnice. Također, ne bi zbog još jednog bošnjačkog načelnika Srebreničama bilo bolje. Zapravo, bilo bi im kao i do sada – očajno. U Srebrenici drugačije i ne može biti: tamo se živi samo zato da mrtvi ne budu sami.

Lako je sada, naročito bez iskustva poput Suljagićevog i ožiljaka od podrinjske traume, reći kako je poseban izborni zakon za Srebrenicu služio pothranjivanju lažne nade da u tom gradu Bošnjaci imaju pravo na još nešto osim nišana. I ništa u toj tvrdnji nije krivo. Samo što onda treba kao normalnu uzeti činjenicu o kojoj Suljagić piše: „Do tri sata poslijepodne 16. jula 1995. godine pripadnici Desetog diverzantskog odreda su, ako je vjerovati Draženu Erdemoviću, na Vojnoj ekonomiji u Branjevu strijeljali oko 1.200 zarobljenih srebreničkih Bošnjaka. Kada više nisu mogli pucati, nakon što su se doslovno umorili od ubijanja, na njihovo mjesto po naređenju pukovnika Vidoja Blagojevića je stigao vod Bratunačke brigade Vojske Republike Srpske, koji je okončao pogubljenje preostalih zarobljenih.Najmanje dvojica pripadnika voda koji je stigao u Branjevo i potom nastavio smaknuće nove grupe zarobljenih u Domu kulture u obližnjoj Pilici su iz Srebrenice. Za razliku od familija čije su najbliže strijeljali, obojica će ove godine imati pravo glasa na lokalnim izborima u Srebrenici“.

Priča o najtužnijem od svih tužnih gradova nema veze sa famoznom političkom realnošću, već isključivo sa - sada već propalom - mogućnošću da ta realnost ne bude gora nego što jeste. U Srebrenici i sa Srebrenicom se ionako već dogodilo sve najgore. I 1995. i kasnije. Bošnjačka politička i vjerska elita je genocid i smrt preko 8.000 ljudi bezbroj puta zloupotrijebila, pretvarajući žrtvu u argument i oruđe. Od prvog, vidjeli smo bezbroj puta, nikakvog efekta bilo nije. Nema, naime, te političke bitke koja nije izgubljena nakon što je u njoj, kada drugih nije bilo ili ih se nije znalo artikulirati, kao argument potegnuta Srebrenica. Nije, međutim, tačno da oni što su se gađali Srebrenicom nisu znali šta rade, već ti i takvi nikada nisu znali raditi ništa. Apsolutno ništa. Zato su i pokušavali nemoguće: poraziti određenu ideologiju historijskim činjenicama. O uzaludnosti takvih pokušaja pisao je Andrej Nikolaidis u tekstu „Šminkanje političkog monstruma“:  „Na tvrdnju da Republika Srpska nema budućnost, jer je nastala na genocidu, mora se odgovoriti: recite to američkim Indijancima“.

Sa druge strane, profanisanje društvene pozicije obitelji žrtava i njihovih udruženja, pretvaranje  Majki Srebrenice u parapolicijsku organizaciju sa bezgraničnim ovlastima, zloupotrebljavanje njihovog gubitka i traume da se ušutkaju unutarnji neprijatelji ili da im se zaprijeti – dovoljno se, pored svega ostaloga, sjetiti kako je bivši ministar kulture u Kantonu Sarajevo, Emir Hadžihafizbegović, ubjeđivao Srebreničanke da im Angelina Jolie nije smrtni neprijatelj ili izbornih skupova SDA na kojima su Srebreničanke najavljivane euforičnije od Hanke Paldum – dovelo je do toga da iste te žene više niko ne čuje niti kada bi ih se moralo čuti. Recimo sada dok upozoravaju na posljedice izjednačavanja izbora u Srebrenici sa izborima u bilo kojoj općini u BiH.

Na jesen će, dakle, Srebrenica opet pasti: porazit će je združenim snagama bošnjačka - dakle taldžijska, neodgovorna, korumpirana, do granica nakardnosti klerikalizirana, narcisoidna, navodno državotvorna, a suštinski ograničena duljinom sarajevske tramvajske pruge – i srpska nacionalistička politika. Ipak, povratak će se nastaviti: vraćat će se Bošnjaci i dalje u Srebrenicu svakog 11. jula. Organizirano. I isto tako putovati nazad. Gdje god. Tamo gdje su preživjele otjerali Mladićevi četnici. Bit će, dakle, isto kao danas, uz jedan, naizgled sitan detalj: Srebrenica neće biti samo grad u Republici Srpskoj, već, sedamnaest godina nakon genocida nad Bošnjacima, srpski grad. 

Svaku svoju reakciju možete poslati autoru na e-mail: imamovic@radiosarajevo.ba