Protesti za život

Piše: Nidžara Ahmetašević, za Manjine.ba

Sinoć sam, oko ponoći, u ulici Koševo u Sarajevu, u samom centru grada, vidjela ženu sa bebom u kolicima kako rovi po kontejnerima. Iza njih je išao čopor pasa lutalica, koji su kao i žena i dijete, tražili hranu. Ko stigne prije, hrana je njegova. Naravno, ako ona stigne, mora se nadati da će moći biti dovoljno brza da pobjegne gladnim psima gurajući ispred sebe polusneno dijete u starim razvaljenim kolicima, koja je vjerovatno nekada našla u kontejneru.

Viđala sam i prije ljude koji rove po kontejnerima u Sarajevu, ali nikada u ponoć i nikada ženu sa bebom. Učinilo mi se da to radi tako kasno jer sama sebe ne želi vidjeti, niti želi da bilo ko primijeti tu njenu borbu i tugu.

Nisam se zaustavila, niti sam joj prišla. I grozno se osjećam zbog toga. Ali, nisam znala šta da kažem, šta da uradim, niti da li ona uopće želi da je primijetim u tom trenutku. Sigurno nisam dobro uradila, ali me njena bol tako zabolila da nisam mogla doći do daha. Pobjegla sam, i od nje i od sebe.

Par sati prije nego sam vidjela ovu ženu, gledala sam prenos iz Brisela, ovdašnje političare dok ih po ramenima tapšu briselske birokrate, a svi skupa se igraju “historijskog događaja”. Na ekranu je bio čovjek predstavljen kao predsjedavajući Vijeća ministara BiH, pored njega još jedan – ministar vanjskih poslova. Niti jedan svoje funkcije – tako ozbiljne poslove – ne obavljaju . Ili barem ovih dana rijetko dođu na posao. Dok ih gledam prepoznajem, njihova lica sa plakata na protestima za JMBG. (Naravno da im znam i imena i funkcije, ali ne mogu više da ih ispisujem jer nisu ni zaslužili.)

Taj sporazum na koji su oni stavili svoje potpise, pa o njemu govorili nekim nemuštim jezikom punim ispraznih fraza, će građanima BiH omogućiti da prelaze granicu sa Hrvatskom nakon što ova nama susjedna zemlja postane članica EU, te će omogućiti vanjsku trgovinu. Jedan od one dvojice je kasnije rekao kako je BiH sada dobila “sve što je bitno”. A onda je sjeo u avion i otišao negdje gdje opet neće raditi ništa.

Da njih dvojica mare za tim šta je građanima BiH bitno, primijetili bi kako već više od dvije sedmice, širom zemlje, izlazimo na ulice i molimo ih da rade svoj posao. Jer nam je to bitno. Za sada nema uspjeha. Oni ne haju. Kada odluče da nešto urade, kao recimo da trknu do Brisela, to nije zbog nas, nego zbog njih samih i zbog interesa međunarodne zajednice, šta god da stoji iza tog naziva.

A ta međunarodna zajednica, licemjerno u javnosti podržava zahtjeve i proteste građana, dok – kao i svih ovih godina koliko smo zarobljeni u ludilu polu-protektorata i bezobzirnosti lokalnih moćnika - svojim potezima staju na stranu političara koji blokiraju državu i njene građane. Tako rade od 1996. godine. Oni su njihovi partneri za pregovore i dogovore. Mi smo tu samo kolateralna šteta i pokusni kunići u zemlji u kojoj majke sa djecom traže hranu u smeću.

Mirni protesti koji se dešavaju u Mostaru, Ljubuškom, Busovači, Livnu, Banja Luci, Brčkom, Tuzli, Zenici, Fojnici… imaju za cilj natjerati izabrane političare da rade. Istovremeno, ti protesti lome zidove straha i laži u koje smo zazidani.

Ti protesti traže ono što je bitno - život.

Tim protestima neće se promijeniti svijet, niti je to cilj, ali možda mogu promijeniti barem zeru naših života. Ako ništa, ako ustrajemo, možda možemo učiniti da žena sa bebom u kolicima ne traži hranu u ponoć u kontejneru. Mislim da vrijedi pokušati, protestovati, zahtijevati i nemoguće, i vjerovati da nešto ipak možemo mijenjati, i da je sve u našim rukama i glavama. Za svaki dalji neuspijeh sami smo krivi ako ne pokušamo.