Penzioneri: tako stari a tako mladi

Radiosarajevo.ba
Penzioneri: tako stari a tako mladi

U Bosni i Hercegovini hitno treba povećati broj penzionera. Zapravo, sve punoljetne građane BiH treba, čim dobiju prvu ličnu kartu, odmah sa policijskog, uputiti na šalter u PIO/MIO, to nešto, i tamo im izdati potvrdu da su umirovljenici. Penzioneri su, naime, kod nas najprogresivniji dio društva: manje su konzervativni od studenata, aktivniji su od napredne inteligencije i nemaju straha koji radničku klasu pasivizira. Oni se, sve u svemu, ne daju maltertirati, barem ne preko svake granice. Zato su za dvadeset i četvrti septembar najavili izlazak na ulice i demonstracije na kojima će zahtijevati povećanje mirovina za pet posto do kraja godine i još toliko u narednoj. 

Piše: Emir Imamović za Radiosarajevo.ba

„Tražili smo sastanak sa premijerom FBiH Nerminom Nikšićem i resornim ministrima i očekujemo poziv. Ako poziva ne bude do kraja sedmice, onda razgovora neće ni biti", rekao je u izjavi za Oslobođenje, Ivo Kožul, predsjednik Saveza kantonalnih udruženja penzionera. 

U tom savezu su, inače, izračunali kako je jednom penzioneru, samo da se prehrani, mjesečno potrebno 500 maraka ili jedna i pol penzija. Dakle, bosanskohercegovački umirovljenik, da bi sastavio početak s krajem mjeseca, mora biti oženjen penzionerkom koja ne jede ništa. Može i obrnuto. 

Za razliku od nekadašnjih radnika, čije su decenije staža otišle u vjetar i crkavicu, radni narod u BiH šuti. Istina, položaj mu je daleko bolji: prosječna plata u FBiH, izračunali statističari, iznosi malo više od 800 maraka. Tako, dakle, naš radni čovjek, pod uvjetom da se hrani kao penzioner, mjesec dana radi da bi jeo i platio račune. Ne sve naravno. Dobro, može i sve, ali ako mu telefon služi da ga zovu, sijalice da se ne pale i tome slično. Znate već koliko je naš čovjek dovitljiv u bijedi... 

Penzioneri su ozbiljni, informirani, izlaze na izbore i biraju između ponuđenih kandidata i stranaka, uz šah i kafu, po parkovima i na trgovima, razgovaraju o bitnim društvenim temama; imaju stav kojeg se – makar i u pismima čitalaca dnevnih listova – ne libe javno obrazložiti i, općenito, o svijetu u kojem žive znaju više od onih što im je najveći problem kalorijska vrijednost obroka u studentskim menzama. I onih što i nakon dvadeset i sedam neisplaćenih plata vjeruju da su sretni jer imaju radno mjesto. I onih što ne pitaju koliko ja plata, već imali je. I onih što misle da 800 maraka mjesečno nije milostinja, već lični dohodak. I mnogih drugih u zemlji konstitutivnih naroda i pasiviziranih građana. 

Pomenuti Ivo Kožul je, također, najavio kako se na demonstracijama očekuje do 10.000 umirovljenika iz cijele FBiH: onog većeg, bosanskohercegovačkog entiteta, u kojem je najrazvijenija privredna grana proizvodnja problema. Mogli su, naravno, i Kožulovi suborci prihvatiti način mišljenja koji pokornim drži ostale nezadovoljnike, pa svoje muke smjestiti iza problema sa izborom člana Predsjedništva iz redova hrvatskog naroda, reforme Ustava FBiH, statusa Mostara, trećeg entiteta i tako redom. Ali, vidimo, nisu. Oni, naši tako stari a tako mladi, hoće veće penzije, pa kada im to vlast riješi, neka piše historiju i prepravlja povijest, dogovora se oko izbornih jedinica i područja, Sejdića i Fincija, ama čega god hoće. 

Nikome se Bosna i Hercegovina nije narugala kao svojim umirovljenicima, naročito onim naslijeđenim. Trideset, četrdeset godina su neki ljudi svakog radnog dana ustajali u zoru, išli na posao, privređivali i stvarali, uredno izmirivali sve svoje obaveze, poštovali red i zakon, da bi danas gladovali i pod stare dane morali na ulici tražiti ono na što imaju apsolutno pravo. 

Ruga se, istini za volju, Bosna i Hercegovina, sa svim svojim kantonima i entitetima, narodima i zaštitnicima narodnih interesa, jednako i studentima, mladima, zaposlenim i nezaposlenim, samo što oni lijepo šute. Fakulteti su nam odavno hramovi isprazne mudrosti, kroz koje najlakše prolaze najtiši i najpokorniji, do posla se dolazi kao do dobitka na lutriji i onda se na njemu ima biti zadovoljan, jer svako nezadovoljstvo rađa naglu potrebu za nekakvim restruktiriranjem, u kojoj prvo stradaju oni što im nije bilo divno raditi za džabe, a mijenjaju ih oni što misle da postoji razlika između plate koja vječno kasni, sa tendencijom da nikada ne dođe, i posla kojeg uopće nema.

Sistemu stalnih strahova, od separatizma i majorizacije, od loših ocjena na ispitima, od nemogućnosti zapošljavanja, od gubitka posla, od zamjeranja općenito, kod nas se jedino i mogu suprotstaviti oni što bi, da su imali sreće da se rode i ostare drugdje, pa u grupama i sa foto aparatima putuju po svijetu: njima se, naime, život ne može zagorčati više nego što već gorak jeste, a ne može ih seniti  kazniti, jer ne postoji otpuštanje iz penzije. 

Ispada tako da je ključ za spas kod onih što su nas već jednom stvorili – ne kao pojedince, već kao društvo rada; što su, kako je rekao jedan stari partizan, Bosnu i Hercegovinu izvukli iz opanaka i obukli u odijelo; upristojili je na svaki način i uspostavili red u kojem je, jednostavno, bilo nezamislivo da se se od prosječne penzije može jesti dvadesetak dana, a i to potanko.

Zato se treba nadati da do razgovora penzionera i Nermina Nikšića, neće doći. Ali da 10.000 umirovljenika hoće izaći na ulicu tog dvadeset i četvrtog septembra. Makar i zbog jadnih pet posto povećanja crkavice za koju su radili decenijama i izgradili sve važno što vidimo oko sebe. Nama naša država, naime, ništa bitno napravila nije. Sve što vrijedi, ostalo je od bolje prošlosti. Računajući i vremešne građane koji se ne daju maltretirati. 

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najnovije