Novi Nadrealisti: rasprodaja bolje prošlosti

Piše: Emir Imamović

Nele Karajlić alias Nenad Janković – „Pod tim imenom me znaju samo u policiji“ –potpuno se oporavio od srčanog udara i spreman je za nove radne napore i, izgleda, poraze. Ili, kako je pisalo u Blicu, a mi prenijeli: „Nele Karajlić glavni je protagonist novog serijala Top liste nadrealista koji će se snimati u Srbiji. Bivši Sarajlija okupio je brojnu ekipu s nekim poznatim glumačkim imenima. Zanimljivo je da je Nele Karajlić ovog puta zadužen i za scenario, ali i muziku. Zajedno sa Miloradom Milinkovićem Debelim režiraće Nadrealiste. Novi Nadrealisti moći će se pogledati najkasnije do Nove godine. Glavni protagonista Nele poručio je da ćemo uskoro svi saznati našu neposrednu budućnost“.

S prvim balvanom na barikadi

Kada je Emir Kusturica onomad prekinuo razgovor sa novinarom Hrvatske televizije Aleksandrom Stankovićem, sniman za emisiju Nedjeljom u 2, pa ekipi uzeo snimke i nabio ih sve nogom iz (kao) antiglobalističkog rezervata na Mokroj Gori, splitski filmski kritičar, novinar i pisac, Jurica Pavičić, je, pored ostalog, napisao da ništa, ali ništa, nije tako nepovratno propalo kao Kusturica. Nije, naravno, mislio na stanje na bankovnom računu slavnog režisera, već... Znate to, nije neka tajna.

Između ta dva kraja, nepovratnog uništavanja vlastitog talenta i visokih novčanih naknada za duševno samoozljeđivanje, taman u sredinu, može stati i priča o Neleteovoj namjeri da mamuza krepano kljuse i usput omalovaži pokret iz kojeg je nastala i Top lista nadrealista. Ona što je počela gubiti smisao sa prvim balvanom oborenim na magistralni put u kakvoj balkanskoj zabiti, da bi ostala i bez prostora nakon što je ratna direktorica RTV BiH, Amila Omersoftić, zabranila skeč „Pod zastavom Muhameda“, a javnost, neka javnost – kao da je imamo – ostala gluha, nijema i slijepa. Što bi rekao Elvis J. Kurtovich.

„Htio bih da pozovem sve kustose, umjetnike i ostale kulturne radnike na organizaciju velike New primitivs izložbe koja bi obuhvatala cjelokupan period od početka do danas. Također, trebalo bi pozvati veliki broj kvalitetnih BH umjetnika da naprave nove radove na istu tematiku i da konačno New primitivs dobije veliku retrospektivnu izložbu, recimo, u Umjetničkoj galeriji BiH, Collegijum Artisticumu... Izložba bi trebala uključivati sve: originalne artifakte koji su u vlasništvu pojedinaca - recimo, dijelove razbijene Elvisove gitare sa koncerta u Domu mladih 1986., video zapise, omote albuma, intervjue sa zaslužnim primitivcima, umjetničke radove, seriju predavanja na temu Novog primitivizma, audio prezentacije, itd. Znači trebalo bi ići na jednu sveobuhvatnu prezentaciju kao i definitivno promicanje Novog primitivizma kao jedinog pravog bosanskog kulturnog pokreta“, napisao je, ne tako skoro, na svom blogu Nebojša Šerić Šoba, sarajevski konceptualni umjetnik sa adresom u New Yorku.

Nije, ako je neko i pomislio, TLN bila, recimo tako, autonoman TV proizvod, niti je konačni rezultat premašio namjere producenata da proizvedu televizijsku konfekciju i zarade fine pare. Sasvim suprotno: bila su to, kako se kaže, druga vremena, a put od Koševa do prime timea išao je od namjere nekolicine prijatelja da rade nešto što ih zabavlja, preko Bore Kontića koji im je otvorio medijski prostor – nimalo atraktivan po današnjim kriterijima: subotom ujutro, u emisiji Primus – do slave i pratećih pojava, od kojih je najgora nepercipiranje ili krivo percipiranje autoironije kojom su se Novi primitivci, sa jedne strane, „obračunavali“ sa okolinom, dok su sa druge publici u širem zavičaju ponudili sve njene, naravno iskarikirane, predrasude o Bosancima.  Na kraju se, ali za to se Primitivsu i svemu što je iz njega izašlo ne može ispostaviti faktura, pokazalo da je, kako je rekao Einstein, lakše razbiti atom nego predrasude...

New primitivs i Nadrealisti. I obratno

Kada se, dakle, govori o Top listi nadrealista, govori se o New primitivsu i obratno. A taj, prema Šobi, jedini pravi bosanski kulturni pokret – makar je preciznije reći da je riječ o najautentičnijem – proizašao iz, kako se kaže, specifičnih društveno-političkih okolnosti: opće emancipacije koju je u stopu pratila generacija (i) Novih primitivaca, ali ne i one starije ili, iz raznih razloga, manje otvorene za različite vanjske uticaje; Titove smrti i posljedičnih političkih potresa; te, što je možda i najvažnije, priprema Sarajeva za Olimpijske igre. Domaćinstvo velikih, svijetu bitnih događaja, kao prateće pojave nema samo javne radove i ulaganja u infrastrukturu, već opću promjenu atmosfere u određenoj zajednici. Tako je bilo u Sarajevu, ali i u Barceloni, čiji je preporod počeo sa pripremama za Igre koje su nama bile prve ratne ili u Londonu u kojem je slogan Olimpijade bio tako primjenljiv na neke davne bosanske godine i ponajmanje vezan za bacanje kladiva i skokove u dalj: „Inspiracija za generaciju“.

Ukoliko se zaista pojave pod poznatim imenom i sa, manje – više, sličnim konceptom, a hoće, ne treba sumnjati, Karajlićevi Nadrealisti bit će, krajnje uslovno rečeno, remake onih mirnodopskih epizoda u kojima smo mogli „saznati našu neposrednu budućnost“. Po takvima se, uostalom, TLN pamti, što ne znači da nije bilo drugačijih, posebno u početku Top liste.

Hepek, detektor za nacionaliste, sarajevski zid, useljavanje u Predsjedništvo i raskućivanje istog, nova jezična politika, rat za kvadrate gradskih stanova i tako redom, bile su, recimo baš tako, korektne u svojoj političkoj nekorektnosti. Oni što bi se, pojednostavljeno kazano, osjetili povrijeđenim, mogli su tek ravnopravno dijeliti nezadovoljstvo sa ostalim, jednako ljutim pripadnicima iz svih naroda i narodnosti Jugoslavije. Sarajevsko i bosansko izbjegavanje nijansiranja, demonstracija kombinacije straha od, zapravo, predvidive bliske budućnosti i potpune nespremnosti da se vidi očito, artikulirala je predratna Top lista nadrealista, emitirana na opće oduševljenje svih koji su ozbiljne pripreme za rat još ozbiljnije ignorirali.

„Politička korektnost je danas posljednje utočište hulja“, piše u romanu Parezija Andrej Nikolaidis. Već dvadeset godina Karajlić ne uspijeva biti čak ni hulja te vrste, iako se povremeno trudi. Ili se trudio, prije nego je dobacio do toga da se priča o jugoslavenskim ratovima ne može početi sa Miloševićem, već od sedmog vijeka (!), a u ratnim zločincima počeo viđati mitske figure bjegunaca i nekakve simbole potrebe svakog sistema da ima svog neprijatelja broj jedan.

Nenad Janković ima razumljivu, ljudsku potrebu da zaradi neke pare i za te novce će rasprodati i pojeftiniti još jedan dio svoje i naše bolje prošlosti. Osim ako se ne desi čudo, za što su, znamo, šanse male ili nikakve - pa se promijene i vrijeme i ljudi i kolektivna stanja svijesti i on odjednom - Karajlić bi sa svojom Top listom mogao proći gore nego sarajevski ostaci Novih primitivaca sa Nadreality showom, još jednim neuspjelim ili barem nedovoljno uspjelim pokušajem da se unovči roba sa odavno isteklim rokom trajanja.

Da nije učinio sve što jeste u ove dvije šugave decenije, Nenad Janković bi, prije nego pogriješi, trebao pitati Davora Sučića, dakle Seju Sexona, nešto o „historijskom kontinuitetu“ poetike i zdravom odrastanju i ljudi i ideja, odnosno načinu na koji je njegovo, Sexonovo Zabranjeno pušenje, isto al' ni nalik nekom davnom. Onom iz vremena u kojem je Nele još znao ponešto i o, kako je govorio, etičkoj autocenzuri - vidjeti video ispod - ali se, eto, zaboravio oko Đurđevdana i rimujućeg Radovana.