Mi jesmo svijet

Piše: Vuk Bačanović

Poštovani kolega i vrlo plodan autor Emir Imamović se u svojoj jučerašnjoj kolumni “Mi nismo svijet” ukratko osvrnuo na mnogo puta istaknuti problem pasivnosti stanovnika BiH, uprkos “dvije stotine miliona razloga za pobunu”.

Imamović je, pristojno, kako to samo on umije, ukazao i na “krajnje uslovno rečeno trendovske demonstracije”, mada je oštrica njegove kritike, otišla u pravcu “onih što im na živce idu blokirane ulice, parole mladih ljevičara, galama uz subotnju kafu”. Prema Imamoviću, kao i brojnim drugim autorima, analitičarima i demokratskim aktivistima, to je ključni argument u odbrani teze da „mi nismo svijet“, jer smo “naprosto takvi“, drugim riječima, ne valjamo kao narod, dok su drugi, ipak, nešto bolji od nas, ako i zbog čega drugog, a ono što ne dovode u pitanje granice “svoje” zemlje.

Kod većine kolumnista, pa i kod kolege Imamovića, posrijedi je, zapravo, zabluda, koja se često prebacuje “mladim ljevičarima”, a to je idealizam. Drugim riječima, da postoji neki mistični arhetip, štoviše kalup, čovjeka, a stoga i naroda buntovnika, te da postoje oni koji su iz takve božanske retorte ispali i oni koji to, naprosto nisu. Buntovnički narodi i buntovna društva nisu savršena kreacija buntovničkih bogova, već su to postajala kroz duge istorijske procese, koji su, zbog objektivnih razloga, negdje započinjali ranije, a negdje kasnije.

Društveno biće je to koje predodređuje svijest, a ne nekakva “svijest”. Drugim riječima, radničke klase imperijalističkih razvijenih ekonomija, kakve su. Francuska i SAD, imaju daleko veće iskustvo borbe za ostvarenja svojih prava. Njihove ekonomije su bile centar, započele su se, pod specifičnim istorijskim okolnostima, razvijati daleko ranije nego potlačene i izrabljene kolonije kakva je bila BiH. Buntovno društvo nije nešto što postoji samo po sebi. Mase nemaju gotova saznanja, ona uče iz iskustva. Eto zašto, uprkos režanju ispijača subotnjih kafa, mi ipak jesmo svijet. No, Imamović je imao više argumenata, pa krenimo redom.

Prema Imamoviću, naš Wall Street bile su demonstracije protiv rata 1992., na kojima se “tražilo svašta, a dobilo ništa”. Ovo nije tačno iz dva razloga. Demonstracije na Wall Streetu su demonstracije u zemlji sa tradicijom pobune i masovnih pokreta. Demonstracije iz aprila 1992. su bile posljedice šoka jednog posve nezrelog i politički pasivnog društva. Staljinoidni režim u SFRJ, uprkos razlikama sa istočnim blokom, nikada nije poticao kritičko razmišljanje masa. Radnička klasa BiH, proizašla iz, kolosalnog poduhvata industrijalizacije i urbanizacije, ruralne i gotovo nepismene zemlje, nije imala političke zrelosti, niti iskustva borbe sa sistemom da bi se efektno suprotstavila nacionalističkim manipulacijama.

Napokon, naslage zastarjelih, klero-šovinistikih shvatanja, koje staljinoidna partija nije bila u stanju adekvatno suzbiti, niti je za tako kompleksnu društvenu transformaciju bilo dovoljno mogućnosti i vremena, učinili su svoje. Simptom nezrelosti jednog društva, ogleda se i u činjenici da se “traži svašta”, dakle: “pravda”, “mir”, “ljubav”. Nije dovoljno tražiti, potreban je politički pokret, artikulacije ovih zahtjeva. On isto tako ne pada s neba. On se mora organizovati.

Imamović piše da se Jugoslavija nikada ne bi raspala da je “socijalna” svijest bila važnija od “takozvane nacionalne” svijesti. Društveno, nacionalno i ekonomsko nisu tri kategorije koje nepovezane lebde u nekom pretkosmičkom stanju. Shvatanje njihove neodvojivosti jeste osnova shvatanja onoga “što nam se dogodilo”. Kako je u svome radu “Ekonomska pozadina raspada socijalističke Jugoslavije”, objasnio profesor na Fakultetu političkih nauka u Zagrebu Zdravko Petak, ekonomska disolucija Jugoslavije započela je davno prije “zlatnih” Markovićevih godina. Jugoslavija je, zapravo, pucala po ekonomskim šavovima po kojima danas puca i Evropska unija: po šavovima koji dijele razvijenije i nerazvijenije države, odnosno, u slučaju Jugoslavije, republike. Različiti dijelovi Jugoslavije bili su u tolikoj mjeri različito razvijeni, da su te razlike bile mjerljive razlikama između država na različitim kontinentima:

„Kosovo, najnerazvijeniji dio, bilo je na razini Pakistana. Najrazvijeniji dio (Slovenija) uspoređivao se sa Španjolskom i Novim Zelandom. Vojvodina i Hrvatska približavale su se Grčkoj i Portugalu. BiH te Makedonija uspoređivali su se s Tajlandom i Meksikom, a Srbija s Turskom.“

Šta je dakle dovelo do jugoslovenske krize? Petak je prilično jasan:

„Znatan dio investicijskih ulaganja, oko dva posto BDP-a, provodio se preko Fonda za razvoj nedovoljno razvijenih republika i pokrajine Kosovo. Tako prikupljana sredstva, međutim, pokazala su se nedovoljnima za smanjivanje razlika u razvijenosti. Ipak, nerazvijeni su dijelovi zemlje kontinuirano zahtijevali još veće iznose sredstava, a razvijeni, koji su to financirali, tome su se opirali.“

Kada je, još, k tome započela orijentacija razvijenijih republika na tržište ondašnje Evropske ekonomske zajednice, nespremnost za pokrivanje troškova i gubitaka proizvodnje u okvirima jugoslovenskog tržišta, stvorila se osnova za ekonomski šovinizam i konkurenciju među republikama, koji će kulminirati Miloševićevim blokiranjem slobodnog toka slovenačke robe i oduzimanjem imovine hrvatskih i slovenačkih firmi. Premda je radničko samoupravljanje u Jugoslaviji uspjelo ostvariti određeni stepen demokratije radnog mjesta, decentralizacijom privrede je spriječeno da se takav demokratski model prenese i na institucije države. Ovim fragmentovanjem organa radničke klase je staljinoidna titoistička birokratija sačuvala svoju dominantnu ulogu u rukovođenju društvom kao cjelinom.

Političke posljedice ovakvog privrednog modela su se ogledale u javljanju i porastu lokalnog i nacionalnog ekonomskog šovinizma, koji će kasnije dovesti i do sveopšteg raspada Federacije. Drugim riječima, prenošenje moštiju cara Lazara, „nebeska Srbija“, „tisućljetni san“ i drugi monstruozni planovi etničkih manipulacija i stvaranja etnički čistih teritorija u Jugoslaviji i BiH nisu bili posljedica planova nekakvih iracionalnih ludaka, već vrlo „zemaljski“ utemeljeni procesi, konkretnih ekonomskih gospodara, tačnije staljinoidnih republičkih birokratija. Rat za teritorije na kojima će dominirati, zapravo su bile porođajne muke nove jugobalkanske buržoazije. Ekonomija je, dakle, neodvojiva od nacionalizma i antinacionalistička politička borba mora imati i svoju ekonomsku bazu.

Činjenica je da se nezrelo društvo kojim manipuliraju šoveni, sa jedinom „alternativom“ u patriotskom zlatkizmu, neće u istom trenu masovno odazvati nečem novom. Svijest masa je konzervativna, izuzev u društvenim kataklizmama, a i tada će takva ostati bez političkog pokreta koji će u kritičnom momentu izvršiti promjenu, a koji i prije tog momenta mora biti maksimalno aktivan i borben. Većina ljudi je u najrazvijenijim građanskim (buržoaskim) demokratijama konfuzna: njihovi zahtjevi se kreću u rasponu od reforme banaka, preko naivnog hipi utopizma do potrebe zaštite tuljana i zabrane dezodoransa. To je tek početak radikalizacije.

Zašto, prema tome, biti hiperkritičan prema društvu, kao što je bosanskohercegovačko, koje tek treba da dobije takav masovni pokret? I kada ga dobije, njegov uspjeh će ležati u ozbiljnom političkom programu, organizaciji i disciplini, a ne pukom pozivu da se nešto desi. Činjenice su tu. Na njih treba ukazivati. Za promjene je potrebno djelovanje.