Kultura laži

„Pomisao da neko vjeruje da sam ja savjest društva bila je zastrašujuća. Najdublje sam prezirao društvo, a činjenica da je mene izabralo za čuvara vlastite savjesti bila je nepobitan dokaz da sam u pravu“, piše Andrej Nikolaidis u romanu Devet, nedavno objavljenom u Biblioteci Balkan Noir zagrebačkog Algoritma.

Piše: Emir Imamović za Radiosarajevo.ba

Ovim romanom Nikolaidis završava trilogiju koju još čine Sin i Dolazak, knjige koje su u barem dvije od najmanje tri kulture kojima Andrej pripada, percipirane daleko lošije nego zaslužuju. Za Sina je, međutim, Nikolaidis 2011. dobio nagradu Evropske unije za najbolji roman napisan u posljednjih pet godina, dok je Dolazak objavljen i na engleskom, u Engleskoj, uz preporuku slovenskog filozofa i jednog od gurua moderne ljevice - Slavoja Žižeka.

Nikolaidis zadovoljava osnovni kriterij da ga se smatra ozbiljnim, a taj je da sebe ne shvata ozbiljno. „Ta će knjiga imati neki život, doduše ne zahvaljujući mom spisateljskom umijeću, nego tome što je Slavoj Žižek napisao blurb: pa kad Englez vidi Žižekovu preporuku na korici, kupit će i, možda, pročitati“, rekao je komentirajući svoj međunarodni uspjeh.

''Ali da sam ostao u Sarajevu, nikada ne bih napisao niti jednu od svojih knjiga...''

Nisu, naravno da nisu, njegove knjige vrijedne čitanja zbog zvučnih imena onih koji će ih preporučiti, već upravo zbog spisateljskog umijeća rođenog Sarajlije čiju je književnost definiralo, sada već davno, čupanje iz korijena i preseljenje u svijet i među svijet od kojeg je dobio ono što je tipično za njegove junake kroz sve ove godine i sve napisane knjige: „Mene je formirao jedan grad, Sarajevo. Ali da sam ostao u Sarajevu, nikada ne bih napisao niti jednu od svojih knjiga. Napisao bih, možda, neke druge, bolje ili gore, ali ne ove. Ulcinj mi je dao mnogo: osjećaj usamljenosti, iznad svega“.

„Biti isključen, jedno je od najgorih iskustava kroz koje čovjek može proći. Svi mi želimo biti dio neke šire 'priče', i to ne bilo kakav, nego važan i vrijedan dio. Znate, u kršćanstvu se uvriježilo smisao života tražiti kroz osobni spas. Za moj ukus, to je previše egocentrično. Meni se čini da svi mi imamo potrebu biti dijelom neke zajednice ili, ako baš hoćete, čopora. Čak i oni koji svjesno biraju izdvojenu poziciju, koji pristaju na ulogu autsajdera, negdje u dubini svoje duše imaju istu potrebu. Zašto Harry Hole čini to što čini? Jer želi pridonijeti društvu“, kazao je u intervjuu s urednikom Slobodne Dalmacije Ivicom Ivaniševićem, norveški književni superstar, Jo Nesbo.

Nekoliko godina ranije, Nikolaidis je o vezi pripadnosti i književnosti rekao: “Nemam potrebu da budem bitan za bilo koju kulturu, niti da svojim tekstom izrazim duh i stav bilo kojeg kolektiva. Ne pišem da bih stekao besmrtnost, nego da se ne bih ubio“.

David Hafner, junak romana Devet, nije usamljen, odnosno nije samo usamljen, već – ne postoji. Cinik koji preživljava od novinarstva iako taj posao prezire, otkriva nakon smrti babe da je cijeli njegov život bio laž i da on nije on, već... E, oko toga s vrti zaplet knjige u kojoj Hafner, tragajući za informacijama o sebi, otkriva svijet obavještajnog podzemlja i nadzemlja, okultnih i političkih ubistava, ratnih zločina i zločina kao, recimo tako, uobičajenog načina ponašanja države. z
Dok spoznaje kako je njegova baba, jedina članica obitelji koju je imao, ustvari bivša sarajevska milicionerka Olga Pavlović – koja je svoj posao napustila misteriozno, identitet odbacila i nestala - a da su sve porodične fotografije i uspomene tek dio vješto konstruirane priče, David, uz ostalo, ne mijenja, već do ekstrema dovodi svoj odnos kako prema žurnalizmu, tako i prema demokratiji, te estetici tranzicije, opisujući Crnu Goru ne samo kao, kako je rekao Marko Vešović, lijepu zemlju zagađenu ljudima, već i kao predio oslikan arhitektonskim očajem, građevinama koje se ne isplati uljepšavati, već samo rušiti.

To što Andrejevi opisi podgoričkih blokova za spavanje i životarenje, te staništa novih bogataša, prokleto odgovaraju onome što je niklo po Bosni i Hercegovini, nije do pisca, već do činjenice da je Crna Gora, odnosno i Crna Gora, kao i ostatak bivše Jugoslavije, nastavak BiH drugim sredstvima. Zapravo, čitajući Nikolaidisa, vidi se kako je na bivšejugoslavenskom prostoru preživjelo ama baš sve što nije trebalo i da su narodi i narodnosti SFRJ braća rođena u spremnosti da propituju postoje li granice užasa i, konačno, dokažu da ovdje, ipak, ne postoje.
„U prvobitnoj akumulaciji kapitala, što je, jasno, eufemizam za sveopću pljačku, bogatiti su se mogli samo oni bliski fašističkim režimima.

Brutalnost prema stvarnosti

Danas tajkunski glasnogovornici, brižljivo raspoređeni na strateška mjesta, ističu kako su se bogati obogatili zato što su bili sposobniji. Nisu: obogatili su se zato što su bili privilegirani. Otud i njihov prezir prema ideji jednakosti – jer nejednakosti duguju sve što imaju... Iz ideje da je život takmičenje proizlazi ideja da pobjednik uzima sve. Iz toga, opet, proizlazi da je gubitnik obespravljen – gubitnik ne uzima ništa osim onoga što mu dobitnik da. Proizlazi da je gubitnik višak. Iz toga, opet, proizlazi potreba da se viška otarasi. To se ponekad zove rezanje troškova, ponekad otpuštanje viška radne snage, a ponekad  - etničko čišćenje. Veličanje sposobnijih ne razlikuje su u biti od veličanja rasno, nacionalno ili kulturno superiornih. Zato se teror većinske vjere i nacije iz devedesetih prirodno i spontano transformisao u teror sposobnijih i uspješnih dvijehiljaditih“, pisao je Nikolaidis u svom prethodnom romanu, Odlaganje/Parezija.

I u novom tekstu ne nedostaje brutalnosti prema stvarnosti, samo što se ovoga puta autor kroz svog junaka obračunava i s novinarstvom, kao još jednom od obesmišljenih profesija u vrlom novom svijetu prividne slobode tržišta i, posljedično, prividno slobodnog novinarstva.

„Od prvog dana osjećao sam najdublje gađenje prema poslu kojim sam se bavio. Novinarstvo nije za poštenog čovjeka. Što će reći da je bio idealan posao za mene. Ipak, bilo je tu previše laži i lažnog predstavljanja čak i za moj ukus... Mediji su oruđe za ostvarenje interesa njihovih vlasnika. Ti interesi se prepliću s interesima drugih vlasničkih struktura i političkih grupacija, pa tvore mrežu interesnih grupa... Svaka istina, ma kako dobro skrivena i opasna bila, svaka istina koju možeš saopštiti je na štetu nekoga i na korist nekome ko, vjerovatno, zapravo sigurno, krije još odvratniju, još strašniju istinu o sebi – otud je tek djelimična istina“, piše Nikolaidis.

Devet je, ipak, i bez obzira na sve svoje slojeve, priča o obitelji kao osnovnoj ćeliji društva, ali društva laži. „Tu počinje laž“, kaže Andrej, „i nadalje se samo širi i penje, ka vrhu društvene piramide“. Ako je, dakle, povijest civilizacije golema, lijepo sročena i kvalitetno ilustrirana priča bez ikakva utemeljenja, ona je takva i zato što je laž u temeljima odrastanja, što su, u prijevodu, sve naše i porodične priče naših predaka – izmišljotina. I nije neki problem suočiti se s tim. Problem, počinje nakon suočavanja. A onaj lažnog ulcinjskog Židova Davida Hafnera je baš velik i baš strašan... Za shvatiti koliko, treba pročitati Devet.     

Reakciju možete poslati autoru na e-mail: imamovic@radiosarajevo.ba.