Koga najviše voli Angelina Jolie

Piše: Emir Imamović

Sve što je trebalo znati oko filma „U zemlji krvi i meda“ i još dva puta više od onoga što, inače, ne bi trebalo biti važno, saznali smo u danima ukazanja Angeline Jolie na nebu iznad Bosne i bini postavljenoj ispred kino ekrana u Zetri. I šta je Brad jeo, gdje su djeca, radi li im veš mašina, šta nana Fata misli o drugom planu i dubinskoj oštrini, a Majke Srebrenice o montaži i tonu, je li njoj, našoj Angelini, draže Goražde ili Ustikolina; pa onda, a to je, naravno, još važnije, kako su unuci Mustafe Cerića, kako mali Fahro zamišlja nastavak „Schindlerove liste“, ali i da hodžama nije mrsko, u ime umjetnosti, gledati piratske kopije. „Skoro će mjesec dana kako sam gledao film Angeline Jolie – 'U zemlji krvi i meda'. Čitavo sam to vrijeme, skoro svaki dan, mislio o filmu; 'padao' mi je kao žerava sjećanja, kao nešto s čime se moram/o suočiti, kao vrelo olovo u hladnu vodu... No, film me je itekako dojmio! Gotovo da nemam riječi - prestrašno, predobro, preautentično... Hvala Angelini za njen doprinos na polju sveopćeg shvatanja i prikazivanja naše tragedije i nesreće...“, lijepo je, svojim riječima, na službenoj stranici Rijaseta, 30. januara, petnaest dana prije nego će sportska dvorana postati kino, napisao ekspert za film i dženaze, vanjsku politiku i unutarnje neprijatelje, Muhamed Velić.

Svašta smo, da ponovimo, saznali oko filma, ali o filmu – ništa. Niti ima li, kao u svakom debitantskom ostvarenju, zanatskih grešaka, niti je li osnovna, ljubavna priča, stradala od rekonstrukcije ratnih epizoda, ima li dramaturških problema... „U zemlji krvi i meda“ za one koji ga kuju u zvijezde nije film. Odnosno, nije običan film, pa da se o njemu govori jezikom filmske kritike. Angelina Jolie je, tako kažu trgovci našim traumama, snimila materijalni dokaz prihvatljiv svakom sudu, od suda historije, do onoga u Haagu. I nema se tu sada šta pametovati poput Jurice Pavičića, hrvatskog i jednog od najrelevantnijih filmskih kritičara u ovom dijelu svijeta, koji je, nakon berlinske, a uoči sarajevske premijere, napisao: „Angelina Jolie očito je bila svjesna kako je teren u koji ulazi osjetljiv, pa se silno trudila da njen film ne ostavi kolonijalni dojam. Sav trud da se izbjegne dojam kolonijalne bahatosti plemenit je i dobronamjeran, no ne pomaže filmu. Naime, u ljubavnu vezu mlade slikarice i njenog tamničara-ljubavnika Angelina Jolie ni jednog nas trenutka ne uspijeva uvjeriti: ona nije sociopolitički i psihološki uvjerljiva, niti scenaristički postavljena. Nije se mogla odlučiti želi li da središnja ljubavna priča bude 'Romeo i Julija' ili 'Noćni portir', nije je povela ni u smjeru morbidnog sadomazohističkog klupka, ni u smjeru punokrvne melodrame. Što se političkog aspekta filma tiče, borci za našu nacionalnu stvar moći će biti zadovoljni. Film Angeline Jolie 'definira agresora', prikaz srpskih zvjerstava ne razlikuje se mnogo od onog iz hrvatskih filmova devedesetih, a u filmu se kroz lik generala Nebojše elaborira i velikosrpska mitologija, kosovski mit, memorija na ustaške masakre. Ono što razlikuje ovaj film jest to što Jolie pripadnicima srpskog kolektiviteta daje nijanse: ima ih groznih, ima ih dobrih i ima oportunista, zajedničko im je to što su se poveli za ludošću. U tom smislu, glupo je govoriti da je Jolie napravila antisrpski film, osim ako antisrpski nije govoriti o nečemu što se jučer dogodilo. No, brižljivo vagana politička korektnost nije po sebi samoj ni jedan film napravila dobrim“.

Kao što dobre ideje nisu krive za ono što ljudi naprave od njih, tako ni autori filmova ne snose nimalo krivice zbog toga što se u ime njihove publike glasaju profesionalne žrtve, totalne neznalice i veletrgovci, u ovom slučaju, bošnjačkim kostima i ranama. O filmu kao umjetnosti blagog pojma nemaju niti Mustafa Cerić, niti Fahrudin Radončić, niti svi oni što misle da je važnije je li film „istinit“, a ne je li, pojednostavljeno kazano, dobar ili loš. Historija je, naime, nauka, a film, pored ostaloga, rekonstruirana, obogaćena stvarnost i to što se Angelina Jolie zaista držala fakata, ne znači da je njen film dobar, već samo da je, kako ga opisuju oni što im je nezgodno reći šta misle, pošten.

Na isti način na koji se u Srbiji ili Republici Srpskoj kritike djela Angeline Jolie koriste kako bi se nastavilo negiranje činjenica o zločinu nad Bošnjacima, tako se u Federaciji, njenom bošnjačkom dijelu zapravo, „U zemlji krvi i meda“ zloupotrebljava od onih što genocid nad Bošnjacima koriste kao ideološko oružje, pretvarajući historijsku činjenicu u stanje svijesti zbog koje preživjeli pripadnici ubijanog naroda žive u traumatičnoj prošlosti i strahu od njenog ponavljanja, dok im samoproglašeni čuvari sjećanja uništavaju budućnost. Nakon što su im temeljito upropastili sadašnjost, ubijedivši ih da se veličina jednog naroda ne mjeri pojedinačnim i kolektivnim uspjesima, već brojem ubijenih pripadnika tog istog naroda.

„U zemlji krvi i meda“, dakle, „služi više kao aktivistički pamflet nego umjetničko ostvarenje, iako se rediteljki mora odati priznanje na samom pokušaju tretiranja jedne tako delikatne teme“, kako je napisao kritičar Sead Vegara u tekstu pod naslovom: „Film koji će više vrijediti Bosni nego filmskoj umjetnosti“.

Ja, istina, ne razumijem kako će film Angeline Jolie koristiti Bosni, kada toj Bosni nisu koristili niti daleko, neusporedivo bolja „Grbavica“ ili najuspješniji debitantski film otkako je kinematografije – „Ničija zemlja“. Osim ako neko, ali stvarno, ne misli kako će Barack Obama nakon što odgleda „U zemlji krvi i meda“, sazvati generale, pokazati im kartu Dejtonske Bosne i reći: „Borimo se. Za suverenu, cjelovitu, multietničku BiH ravnopravnih naroda i građana. Just do it!“.

„U zemlji krvi i meda“, zbog globalne popularnosti svoje autorice – koja je iskreno priznala kako film nikada ne bio prikazan na Berlinaleu da iza nije stajalo ime Angeline Jolie – i njenog zanimanja za ovdašnje teme, može biti (i već jeste) bitan za bosanskohercegovačke glumce, ali i za redatelje i redateljice, filmske radnike i Sarajevo Film Festival. I ništa više o toga. Samo što to uopće nije malo.

Svaku svoju reakciju možete poslati autoru na e-mail: imamovic@radiosarajevo.ba