Ilija Čvorović na FACE TV-u

„Da među njima  ima stranih medijskih agenata,sumnjivih lica, sa sumnjivim biografijama, imenima i akcentima svima, ko je bar jedan dan učestvovao u protestima i sastancima, je postalo jasno. Za to je dobar primjer i poljska novinarka Paulina Janusz, koja je u službi razbijanja države BiH...“ 

(Saff)

„Ima nas Čvorovića, pa da razbucamo ta govna“. 

(Balkanski špijun)

Svijet se, bukvalno, mijenja pred našim očima: kijamet ovdje, rat tamo, neonacisti u Bruxellesu – ustvari u Strasbourgu, gdje je sjedište Evropskog parlamenta, ali centar političke moći EU nije – socijalisti u Americi, na stranicama The New York Timesa, objašnjavaju kako je kapitalizam pao nekoj stvari za uši, Katar organizira Svjetsko prvenstvo u fudbalu, takozvano arapsko proljeće se pretvorilo u dugu zimu... Svijet se, dakle, mijenja, samo su glupost, sujeta i duh Ilije Čvorovića – vječni.

Piše: Emir Imamović za Radiosarajevo.ba

Naučila je to temeljito novinarka Paulina Janusz, Poljakinja po rođenju, građanka Bosne i Hercegovine po adresi stanovanja – nakon što je na portalu MC online objavila kritički tekst o radu medija u vrijeme poplava i zbog toga postala, uz ostalo, i državni neprijatelj.

Sujeta je uništila više dobrih novinara nego alkohol, dok je stavljanje žurnalizma u službu patriotizma, najefikasniji način da u ime drugog trajno strada prvo. U tom slučaju, novinar postaje društveno politički radnik, a novinarstvo propaganda u kojoj se činjenice, ukoliko ne odgovaraju medijskim misionarima, prosto ignoriraju. Zajebano je, međutim, kada se upala sujete spoji s domoljubljem: tada glave ne padaju igrom slučaja ili zbog pravovremene, kratkotrajne u boljem slučaju, promjene mjesta boravka „onoga“ ili „one“ što su na televiziji prikazani kao – narodni neprijatelji.

Paulina Janusz je, da se podsjetimo, u tekstu pod naslovom „Građani u službi građana, mediji u službi ničega“, napisala kako su bosanskohercegovački mediji i novinari u njima zaposleni, na poplave reagirali neprofesionalno, sporo, kao preko neke stvari ili su silnu nesreću koristili za samopromociju. I nije, da se ne lažemo, mnogo promašila, što ne znači da je, recimo tako, baš sve i pogodila. No, to je ubrzo postalo nevažno. Nije Paulini Janusz još niko i nigdje odgovorio polemički, iz vrlo jednostavnog razloga: za polemiziranje treba i znanja i dara, a oboje je iz naših medija, uglavnom, istrijebljeno, da bi se napravilo mjesta jeftinim proizvođačima sadržaja kojima privid slave amortizira ponižavajuće uvjete rada i njegovu nisku cijenu.

Sve je, krajnje uvjetno rečeno, bilo dobro dok se Paulini Janusz otpisivalo pravo na kritiku novinarskog rada i medijskog sadržaja, jer nije viđena ni u gumenom čamcu u čizmama od istog materijala, već je, o grijeha smrtnoga, sa sigurne udaljenosti, od kuće, gledala televiziju, posjećivala portale i listala novine. Kada bi kriterije prema kojima Paulina nema prava na stav jer nije pokisla, primijenili na književnu, filmsku, muzičku, likovnu ili pozorišnu kritiku, onda nje, te kritike, ili ne bi bilo ili bi se njome u slobodno vrijeme i onako, iz dosade, bavili pisci, redatelji, kompozitori... Drukčije rečeno, da je praktičan rad preduvjet za stjecanje prava na kritički stav, autori djela kojima se kritičari bave, mogli bi kazati kako taj i taj njima nema šta reći sada, a moći će čim napiše Na Drini ćupriju, režira Amarcord, komponira simfoniju ili naslika Mona Lisu. Sve dok u udobnosti i toplini doma svog, u fotelji, sjedi i čita, na TV-u gleda Fellinijeve filmove, Bachovu muziku sluša na ipodu, a u muzeje ulazi s kupljenom kartom, do tada, je li, ima da se divi i zadivljeno šuti.

Da zlo bude veće, a cirkus kompletniji, Paulina Janusz nije bez iskustva takozvanog terenskog rada i nije da nema pojma kako je otići negdje gdje nije ugodno, pa tamo skupljati informacije i praviti intervjue. Sasvim suprotno, nahodala se Paulina podobro, ali to su njeni kritičari kao zaboravili, a njihova Facebook podrška svakako nije ni znala: takvi, naime, i ne čitaju ništa duže od statusa na društvenoj mreži.

Da Paulina Janusz prestane biti, nazovimo ga, unutarzanatski, a postane općedruštveni problem, pobrinuo se, a ko bi drugi, nekada najpopularniji, u ta davna doba i karizmatični voditelj, danas vlasnik Face TV-a, Senad Hadžifejzović, urednik koji je prvi kazao da je u BiH rat, a ostao među posljednjima kojima nije javljeno da je i završen. Zajedno sa svojim kolegom Rašidom Halilovićem, o Paulini Janusz je progovorio prvo seksistički, pa, uvjetno kazano, samo primitivno i, na kraju, patriotski. Duet s Face TV-a otkrio je tako, surfajući po arhivi magazina Saff, ko je, zapravo, Paulina Janusz i šta joj je zadatak. Televizijski Ilija Čvorović i njegov, u ovom slučaju mnogo mlađi brat Đuro, su, naravno, o svom otkriću izvijestili drage gledaoce, saopćivši im kako je Paulina Janusz balkanski špijun, špijunka tačnije, Mata Hari s novinarskom akreditacijom i diktafonom, upućena iz svjetskih centara moći – kako nisu navedeni u prilogu, možemo samo nagađati da se radi o CIA-i, Vatikanu, Masonima, Mormonima, hormonima... – s jasnim zadatkom da, ni manje ni više, razbije državu Bosnu i Hercegovinu!

Bilo bi to, naravno, smiješno, da je emitirano u Top Listi Nadrealista ili da Hadžifejzovićev dnevnik ima kakvu humorističku rubriku, ali kako tu traga humoru nema, tako je umalo završilo tragično. Odgovorna publika – sve go idiot koji fakat vjeruje da ima negdje neko ko je smislio plan kojim će dokusuriti BiH tako što će u nju poslati novinarku rođenu u Poljskoj – je lijepo, svojim riječima, Paulini uputila dovoljno prijetnji da je ona mogla izabrati između sarajevskog čekanja da neko s novinarskih riječi pređe na djela svojih ruku ili se skloniti i na sigurnom pričekati otkrivanje novog, prioritetnijeg neprijatelja države o kojoj uspaljeni patrioti toliko dobro misle da su u stanju reći kako je njen opstanak upitan zbog serije tekstova Pauline Janusz u kojima se, uzgred, uglavnom bavila zločinima nad Bošnjacima.

Nesreća u nesreći nije što se bosanskohercegovačko novinarstvo odavno srozalo toliko da je i dno iznad njega, već što svaka buadalaština ima svoju publiku, fizički i psihički spremnu da postupi po naređenju s televizije, da dokaže kako se, eto, sve može promijeniti, ali će glupost, sujeta i duh Čvorovića, izgleda, živjeti vječno. Ma bez izgleda...

Reakciju možete poslati autoru na e-mail: imamovic@radiosarajevo.ba