Den Haag: Granica za istinu

Čitanje presude u haškom predmetu protiv trojice generala Hrvatske vojske, Ante Gotovine, Mladena Markača i Ivana Čermaka, gledao sam i slušao u jednom dalmatinskom kafiću. Taj dan, a bio je, što bi se reklo, lijep i sunčan, od prve do zadnje minute prijenosa iz Den Haaga, Hrvatska kao da nije disala: ko nije bio u kući, tražio je gdje ima televizor; po ulicama su hodali samo oni što nikako, ali nikako nisu mogli odgoditi obaveze, a u ekrane se buljilo kao da se čeka hoće li sudija reći da će odlukom tog i tog, život na Zemlji prestati odmah. U prvostepenom postupku, Čermak je oslobođen, dok su Gotovina i Markač dobili dugogodišnje zatvorske kazne. Život se, nekim čudom, koliko sutra nastavio tamo gdje je stao prije nego je muzika u kafićima stišana, a ton sa televizora pojačan. Haag je, naravno, ostao mjesto na kojem pravde nema.

Nakon žalbenog roka, generali Gotovina i Markač su – oslobođeni. I u Den Haagu, onom Den Haagu u kojem uvijek stradaju naši i sa njima jedina, konačna istina je, naravno, pobijedila pravda. Hrvatska je odahnula uz direktan televizijski prijenos i kolektivno gledanje izricanja oslobađajuće presude po kafanama i trgovima. Automatski, jer tako to uvijek biva, u komu je pala Srbija, sa tendencijom da u njoj trajno ostane, posebno nakon što je kući iz Holandije, kao slobodan i nevin, krenuo komandant Oslobodilačke vojske Kosova, Ramuš Haradinaj. Haag je, naravno, ostao mjesto na kojem za Srbe pravde nema.

Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju je, uskoro, našao načina da i Srbija odahne: general Momčilo Perišić, u prvostepenom postupku osuđen na dvadeset i sedam godina robije, u Srbiju se vratio kao Haradinaj na Kosovo: slobodan i sa sudskom potvrdom da je nevin. Tako je, opet, u Den Haagu pobijedila pravda.

Dvije godišnjice

„Danas znamo da se nekažnjavanju najstrašnijih zločina može stati u kraj. Bez obzira na to koliko visoko rangirani ili uticajni počinioci bili, oni će na kraju biti izvedeni pred lice pravde i sudit će im se pravedeno. To je vječno nasljeđe MKSJ. No, to nije i njegovo jedino nasljeđe To je nasljeđe 7.000 sadašnjih i bivših službenika i zvaničnika MKSJ a čijem se neustrašivom angažovanju i nadljudskom zalaganju može zahvaliti uspjeh ovog eksperimenta međunarodne krivične pravde za koji se isprva činilo da je osuđen na propast“, izjavio je sekretar Haškog tribunala John Hocking, povodom dvadesetogodišnjice postojanja Tribunala.

Poklopile su, eto, tako dvije godišnjice, skoro u dan i mjesec: ona nastanka Tribunala i rata kojeg se najčešće naziva sukobom Armije BiH i HVO-a. Jadranko Prlić, Slobodan Praljak, Milivoj Petković, Bruno Stojić, Valentin Ćorić i Berislav Pušić, bivši visoki politički i vojni dužnosnici jednako bivše Herceg-Bosne, danas su za zločine u tom ratu osuđeni na ukupno stotinu i jedanaest godina zatvora. Tako je, eto, svim onim logorašima iz Dretelja i protjeranim iz Stoca, pokazano da u Haagu pravde ima. Makar dok ne završi žalbeni postupak.

I prije današnjeg, prvog od dva moguća kraja procesa dugog devet godina, Bosni i Hercegovini je, što sa Haagom nema direktne veze, ali jeste posljedica njegovog neuspjeha, poručeno da su njeni problemi, da tako kažemo, samo njeni i ničiji više. Zapravo, tek jednog njenog dijela: hrvatskih gradova po zapadnoj Hercegovini i bošnjačkih žrtava Herceg-Bosne. Istina, piše se o Haagu i u Sarajevu i u Zagrebu – Beograd se, je li, ovaj slučaj ne tiče – ali su prve vijesti ipak one o poskupljenje struje (Jutarnji list) i mogućnosti da nečija krava bude neplanirano zaklana (Dnevni avaz).

Dobro, ok, tek će nakon izricanja presude krenuti uobičajeni medijski sadržaji: izvještaj odavdje, reportaža od tamo, komentar tog i tog, gostovanje u studiju ovih i onih, koji će reći kako je...zavisi, je li, kojoj se i čijoj publici obraćaju. Za nekoliko dana Prlić, Praljak, Petković, Stojić, Ćorić i Pušić, zanimat će svoje advokate, članove porodice i još nekoga, samo se teško sjetiti koga. 

Nije, dakle, pitanje je li ova, odnosno da li će presuda u drugostepenom postupku biti dokaz da ponekad zajedno idu i pravo i pravda, već kada će se, već danas ili u bliskoj budućnosti, opet pokazati koliko je „eksperiment međunarodne krivične pravde za koji se isprva činilo da je osuđen na propast“, završio baš tako. Kao propali eksperiment.

Donešene su, ne treba dušu griješiti, u Haagu važne presude,osuđeni su neki od balkanskih monstruma, ali je sva ta sporost (slučaj Milošević, prije i više od svih), uokvirena nevjerovatnim obratima (slučajevi Blaškić, Gotovina, Perišić) i politički motiviranim tajminzima (podizanje optužnice protiv Željka Ražnatovića Arkana tek 1999. i samo za zločine na Kosovu), razmjenama neiskrenih priznanja za blaže kazne (slučaj Plavšić), uz pokušaje, nazovimo je, podnošljive podjele krivnje (slučaj Orić), samo podebljala granicu između prostora kojim se Tribunal bavio i institucije koja je suočavanju sa zločinima pomogla koliko i prelazak Radamela Falcaa u Monaco.

Naše istine

Sve i jedna presuda Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, razbila se, kako je to već napisao Viktor Ivančić, na granicama iste te bivše Jugoslavije. Umjesto, dakle, da izazove sudar sa istinom kao takvom, Haag je učvrstio sve naše istine. Kada je osuđivao naše, neke naše, bio je to, je li, tek dokaz da za nas, neke nas, pravde nema. Kada je osuđivao njihove, kod oni bili, dobijali smo isto što i kada je neke naše oslobađao: potvrdu da smo nevini mi. Ne oni koji su procesuirani, već mi, kao kolektivi.

Svih tih stotinu i jedanaest godine robije za Prlića i ostale, tek su još jedna epizoda u kao smrt hladnom ratu u kojem se ništa suštinski ne mijenja u odnosu prema zločinu i zločincima. Ko god bili i jedni i drugi.

Ispade, eto, da je sedam hiljada ljudi dvadeset godina radilo na tome da ostanemo gdje smo bili i saznamo ono što smo svakako znali: krivi su oni, a nevini mi. I tako sa svake strane jugoslavenske klaonice i bez obzira na izrečeno u donošenju presuda.

Svaku svoju reakciju možete poslati autoru na e-mail: imamovic@radiosarajevo.ba