Alan Ford ponovo među nama

„Mi smo socijalno i kulturno predisponirani da volimo nešto kao Alan Ford; za nas Alan Ford je više od stripa, on je dokumentarni zapis.“ – L. Džamić

Piše: Nidžara Ahmetašević, Manjine.ba

Gotovo u jednom dahu pročitala sam knjigu Cvjećarnica u kući cveća Lazara Džamića, priču o povijesti stripa Alan Ford i razlozima za njegovu popularnost u nekim republikama Jugoslavije, i zemljama nastalim nakon njenog raspada.

Knjiga ustvari nije samo priča o ovom legendarnom stripu, nego o vremenima, ljudima i zemljama u kojima je bio popularan. A, tvrdi autor ove knjige, nije ih bilo puno.

Džamić tako piše da je Alan Ford pored „rodne“ Italije, bio popularan samo još u Srbiji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Ovaj svojevrsni fenomen Džamić objašnjava time da su ove zemlje „dale neke mentalitetske karakteristike koje su bile plodno tlo za vrstu humora i pogleda na svet koji definišu fordovsku poetiku“.

Odrasla sam uz ovaj strip, kao i mnogi, ali nikada ga nisam posmatrala kao Džamić. Sada, dok sam čitala ovu knjigu, prepoznavala sam ljude, događaje, priče, pa i samu sebe ponekad.

Džamić, a sve na osnovu analize Forda i razloga njegove popularnosti kod nas i u Italiji, razvrstava svijet u tri tipa društava: glagolska – u koja smješta cijeli anglosaksonski svijet gdje je sve vezano za rad i djelovanje; imenična – što su skandinavske zemlje u kojima je sve „nenaglašeno, jednostavno, neupadljivo, onako kako je stvarno“; i pridjevska, kakvo je i ovo naše današnje. E u tim pridjevskim društvima „sve je veće nego što stvarno jeste, svaka izjava i ideja je istorijska, svaka kritika je krvna uvreda, sve je ili raj ili pakao, nema sredine…“

U tim društvima ljudi vole političare, piše autor i citira „Alan Fordovu moralnu teoremu“ prema kojojsvako tijelo potopljeno u vlast gubi od svog ubjeđenja onoliko koliko je teška njime istisnuta korist.

I da, u tim društvima vlada nadrealizam i farsa kao „rođena braća“. Farsa u kojoj ljudi ništa ne uzimaju za ozbiljno, pa ni život, ništa ih ne može natjerati na akciju, sve relativiziraju, i ništa nema objektivnu vrijednost.

I sve me to ne bi tako brinulo da se ono o čemu Džamić piše odnosi na davno umrlu Jugoslaviju, za kojom nisam previše nostalgična. No, brine me što je današnja BiH (baš kao i zemlje u susjedstvu) možda više nego ikada zemlja opisana u Alan Fordu – pridjevsko društvo u kojem su naši život ništa nego nadrealizam i farsa.

I više nam ne treba Alan Ford. Imamo medije koji vjerno prenose tu farsu u naše domove, čak su dio nje, kao i mi. Nekada mi se čini da smo više mi za ovog crno-humornog stripa nego skupina TNT i bilo koji od junaka, uključujući i onog uzaludnog samoubicu.

Primjera iz svakodnevnice koji potvrđuju ovu tvrdnju je i previše i ne bih vas zamarala nabrajanjem i ponavljanjem. Pri tome, nisam željela o tome, nego o knjizi o Alan Fordu.

Knjiga je izašla prije manje od dva mjeseca, a tačno na 40-godišnjicu od kad je strip prvi put objavljen u Jugoslaviji. Ujedno će vas nasmijati, rastužiti, učiniti nostalgičnima za nekim davnim vremenima kada ste bili dijete ili tek bezbrižni, ali će vas i natjerati da se zamislite nad nekim stvarima. Pri tome oduševljava britkošću i lakoćom stila autora. Džamić nas vodi kroz zamršene slojeve društva u zemljama u kojima je strip bio popularan prije nekoliko decenija, ali je isto tako važan i danas kada u njima vlada korupcija, nepotizam, neznanje, nebriga, nesposobnost i sve to na neki čudan način preživljava i funkcioniše, čak i kada želite da nestane. On piše o tome kako je nastao strip, te pronalazi njegove refleksije kako u svakidašnjici, tako i u muzici, filmu, pozorištu, medijima…

Knjiga je puno više od samo jedne priče o stripu, i svakako je vrijedan primjerak za svaku kućnu biblioteku. Nastala je na osnovu bloga koji je autor pisao, ali se pretvorila u štampano izdanje zbog Džamićeve ljubavi prema knjigama. 

Knjiga Cjećarnica u kući cveća izašla je u izdanju Jasenski i Turk iz Zagreba, i Heliks iz Smedereva.

Tekst prenosimo sa portala Manjine.ba