Zvijezde (za skrivanje) bijede

Monica, Depardieu, Angelina: provincijski bal pod maskama.

Eh, ovako. “Glumci su stoka.” Ovu rečenicu je izgovorio jedan od najznačajnijih autora u povijesti kinematografije, kralj westerna John Ford. Takve stvari niti su tačne, niti se smiju tako naglas govoriti, i pogotovo ih ne bi trebao citirati neko ko među glumcima ima toliko prijatelja, kao što je slučaj s onim što ovo piše – ali ta se misao kao boomerang vraćala dok smo posljednjih dana imali pratiti šta se sve događalo prvo s Gerardom Depardieuom, koji je uzeo rusko državljanstvo, pa s Monicom Belluci koja je stigla iz (ne) daleke zemlje da Banja Luku proglasi Srbijom, a Dodika lafčinom.

U današnja vremena stari genij Ford se, možda, i ne bi smio razmetati takvim izjavama, napalo bi ga sa svih strana zbog uznemiravanja, povrede ljudskih i radnih prava, sigurno je da bi se našlo i inteligentno glumačko biće da odgovori starom tersu i uvrijedi reditelje, ali, eto, valja znati da su se nekada stvari mogle reći i tako. Bez uvijanja, pa šta da košta – da košta. I da su ih govorili oni koji su radili s najboljima. A Ford je bio baš “taj.”

S glumcima i glumicama je tako da - ako su pravi - dali bi zadnju kap krvi i znoja za aplauz, i onda ih, naprosto morate voljeti. Uz sve to postoji i jedan psihološki trik: prirodom posla bivajući uvijek Neko drugi ili Neka druga, glumci se često nalaze u procjepu između stvarnog života i onoga što igraju i (p)ostaju djeca, praktično, cijeli svoj život.

Đeprđe, jadan, Gerarde?

Kako drukčije objasniti ono nedavno agonalno i tragikomično ponašanje jedne od najvećih francuskih ikona u zadnjih tridesetak godina, Gerarda Depardieua? Istina, nije da takvim gromadama, čak pomalo i ne stoje razne budalaštine: od odricanja francuskog državljanstva, kupovine kuće dvadesetak kilometara u belgijskoj teritoriji, tik do granice, ljubljenje s Vladimirom Putinom i grljenje s kozacima uz neprebrojane ispijene flaše votke, ali u tom ponašanju ima nešto duboko tužno. I razočaravajuće.

Čovjek koji je, uglavnom napravio sve što je trebao, i kako se moglo, četiri decenije bio pred filmskom kamerom, ženio se, živio, umirao, izgubio dijete, stekao vinograd, i još svašta nešto, završio je na naslovnicama i portalima zbog, u osnovi, banalne stvari: želje za neplaćanjem visokih poreza. Čija visina, kad su u pitanju ljudi s tolikim novcima, jednostavno – nije bitna. Što kažu u Crnu Goru, kad se doznalo da bi se filmski Cyrano de Bergerac mogao odlučiti za njihov pasoš, “zbog prijatelja i investicija” - “Kako bi se Depardieu zvao kad bi uzeo naš pasoš? “Đeprđe”, namah odgovaraju đetići.

Mentalno silovanje

Tako nekako je izgledala i posjeta Monice Belluci Banjoj Luci.

Tužno. Odavde, iz Federacije, u maniru pravog provincijskog jala, odmah su u tom pravcu krenule otrovne strelice, ali u osnovi se radi o zadovoljenju sujeta dvojice tipova i mogućem angažmanu bivše zvijezde koja sada, na polovini pete decenije, polako shvaća da sve, a pogotovo slava, neumitno prolazi, a da deset godina nije igrala u velikom hitu. Tako se rodila “ljubav” između “vrlo šarmantnog”

Dodika, kako ga je opjevala Monica, i Emira Kusturice s jedne, i Monice Belucci s druge strane. Koja je, eto veli, radosna što je, kako je kazala, u Banjoj Luci – “prvi put u Srbiji”. I posljednje, ali ne najmanje, bitno – od čijih se novaca i za čije babe zdravlje ta fantastično lijepa žena, ali realno otanja glumica, vozika avionom i uživa na dvoru kneza Milorada i u imanjima spahije Nemanje? Možda baš od onih koji pripadaju prosvjetnim radnicima – štrajkačima koji se mrznu po banjalučkim ulicama, čekajući da im se baci neoglodana kost.

I na kraju, ispade da je stari Ford imao pravo. Sve dok se glumci budu koristili za vađenje zazubica onim drugima, nema ni sreće, a bogami ni umjetnosti. Sve te lažne parade, svi ti Andrić – gradovi i cijela ta “pr” skalamerija za, kako se to kaže, ostvarenje pozitivnog imidža, sve je to besmislena a skupa propaganda čije mentalne korijene treba tražiti u 1992. godini. I detaljima kakvi su da pokojni pjevač Davorin Popović hrani lavove u Pionirskoj dolini srpskom djecom, ili da sve viđenije Sarajlije imaju privatne logore.

Propaganda ničega

Da ne bude kakve zabune, ovaj se hroničar, nije “bacao” ni padao kad se Angelina Jolie našetavala po izbjegličkim centrima uz Drinu i Zetri, i govorila sve najljepše o Sarajevu, i o tome kako je ovo zemlja divnih ljudi. Nakon dvadesetak minuta gledanja njezinog filma, čovjek, naime, odmah požali što se uopće rodio u “zemlji krvi i meda” i shvati da je svako građenje kuće od krova, zapravo, silovanje. U ovom slučaju mentalno, ali skoro ekvivalentno onom iz filma “Irreversible”, Gaspara Noe, gdje je reditelj skandalizirao gledatelje scenom u kojoj sedam minuta, skoro u realnom vremenu, glavni lik Alex (Monicu Belucci), siluju u metrou.

Sve te akcije, i svi ti filmovi u kojima veliki svjetski glumci trebaju igrati ovdašnje likove, mogli bi imati smisla samo u jednom slučaju. Da se oni koji ih vodaju ovuda počnu baviti svojim poslom, a prestanu baviti (jeftinom) propagandom. Zamislite, recimo, priču o ženi koja dolazi raditi za Međunarodnu zajednicu (Belucci) i nalazi se pred nepremostivim zidom birokracije, korupcije i samovolje. Ili priču o djevojci koja dolazi raditi, recimo, s djecom s posebnim potrebama (Jolie) a na kosti joj legne neko lokalno čudovište, tražeći od nje da radi prema privatnim “pravilima.” Tada bi sve te posjete imale smisla. Ali, to se neće desiti.

Jer, njihovi domaćini ne žele tako. Oni žele imidž.

I dovode “zvijezde”. Da sakriju bijedu. I svoju, i našu.