Zvijezda sevdaha (I)

O jednom takmičenju i jednom (skoro) zaboravljenom pjevaču

Piše: Ahmed Burić za Radiosarajevo.ba

Kako je Ibrahim Aščerić zaradio „liepi krugovalni aparat“, i ko su bili nekadašnji članovi žirija

Sarajevski novi list od 11. studenoga 1942. u broju 464. donosi  izvještaj znakovitog naslova: „Uspjeh drugog pjevačkog natjecanja Državne krugovalne postaje Sarajevo.“ Za najboljeg pjevača izabran je Ibrahim Ašćerić. Tekst opisuje takmičenje za izbor najboljeg interpretatora naših narodnih pjesama: „I ovo kao i prvo natjecanje bilo je odlično posjećeno od beybrojnih ljubitelja naše sevdalinke, tako da je dvorana Hrvatskog državnog kazališta (današnjeg Narodnog pozorišta, op.a) u kojem je održano, bilo izpunjeno do posljednjeg mjesta. Koliko zanimanje vlada u Sarajevu za slične priredbe, najbolje se vidi po tome što su karte za ovo natjecanje bile razprodane istoga dana kad je ono bilo najavljeno.

Eto, dakle, teleportirajmo se u Sarajevo iz Drugog svjetskog rata i pronaći ćemo dosta sličnosti, i nešto razlika u odnosu na današnje vrijeme. Narod je volio sevdah , on se pjevao i svirao na svakom koraku, a izbor za najboljeg pjevača nisu organizirale televizije  PINK ili Grand, nego državna radio stanica, u državnom kazalištu. Dalje se u tekstu kaže:  „Na ovom natjecanju u svemu je nastupilo 18 pjevača, odnosno pjevačica koje su su predstavljale vrlo liep i bogat glasovni material. Pjesme koje su bile pjevane bile su izabrane s rietkom pomnjom pa su posjetitelji ove priredbe , kao i bezbrojni slušatelji Krugovalne postaje Sarajevo koja je prenosila cielu priredbu, imali prilike čuti nekoliko krasnih bosanskih sevdalinki, koje se danas rietko čuju.

Spisak govori o tome da su pjevači/ce (bili) svih nacionalnosti

Dakle, same old story: prije je bilo bolje, žal za mladošću i (boljom) prošlošću boljke su svakoga vremena: „Tako su se na primjer i prekrasna pjesma 'Svadili se orli i sokoli 'Zatim Tašlihanu mali Carigrade', 'Telal viče od jutra do mraka', kao i još neke.

„Prisutno je občinstvo (staroslovenska riječ!) s velikom pažnjom i zanimanjem saslušalo svih 15 natjecatelja (čekaj, zar nije bilo osamnaest!?)  pa je na koncu utakmice izpunilo dobivene glasovnice imenom onoga natjecatelja , koji je smatran za najboljega. I prije objavljivanja konačnog rezultata, bilo je očito da će pobijediti ili popularni sarajevski amater-pjevač Ibrahim Ašćerić, ili pak jedan od najozbiljnih kandidata, Zaim Imamović. Posebno povjerenstvo, dakle žiri (to su u današnjim uslovima, recimo, Brena, Saša Petrović, ili Ceca) koje su sačinjavali profesor Alija Nametak, dr. Abadžić, i M. Demetar, nako što je izbrojao glasovnice ustanovio je da je Ibrahim Ašćerić dobio najveći broj glasova, t.j. 196. Ostali pjevači dobili su sliedeći broj glasova: Izet Kraina 7, Jelena Pigošević 4, Samija Alajbegović 6, Fadila Čeho 5, Kana Kološ 12, Nura Vejzagić 28, Kasema Gusinjac 54, Zaim Imamović 115, Izet Dervoz 86, Esma Buljubašić 8, Adela Čubelić 50.“

Spisak, dakle, govori o tome da su pjevači/ce (bili) svih nacionalnosti, a da je Ibrahim Ašćerić, pobijedio Zaima Imamovića značajnom prednošću. Rodno senzitivno prebrojavanje dovelo bi nas u pomalo paradoksalnu situaciju da je u kvislinškoj NDH nastupilo više dama nego muškaraca, ali sve to je manje bitno u odnosu na to što tekst zaključuje: „Izbor Ibrahima Aščerića za najboljeg pjevača občinstvo je nagradilo toplim i zasluženim aplauzom, jer je on zbilja pjevao najljepše. Tom prilikom ravnatelj Državne krugovalne postaje Jerko Skračić, predao je Aščeriću dar Državne krugovalne postaje Sarajevo, koji se sastojao od jednog liepog krugovalnog aparata poslije čega je Aščerić odpjevao još par narodnih pjesama. Brojno občinstvo napustilo je kazališnu zgradu podpuno zadovoljno kako tokom utakmice, tako i ljepotom pjesama koje je čulo i izborom koji je pao na najboljega.

Tekst završava u blagim trijumfalističkom:  Obje dosadašnje pjevačke utakmice koje je priredila Državna krugovalna postaja Sarajevo imale su osobit uspjeh. Na njima su nastupali izključivo sarajevski amateri pjevači, odnosno pjevačice naših narodnih pjesama, pa su te utakmice bile prekrasna manifestacija naših divnih i na daleko čuvenih narodnih pjesama, koje su zablistale u svojoj punoj ljepoti.“

Tako, dakle: nekako ispada da je vlast uvijek voljela sevdah, pokušala ga upotrijebiti za nekakvu svoju promidžbu, a on je bilo individualnim sudbinama svojih izvođača, bilo neuhvatljivošću žanra, pokušavao izmaći  ideološko-političkim krletkama u koji ga se pokušavalo strpati.

Ne baš opsežna dokumentacija o  Ibrahimu Ašćeriću, i ne baš veliki broj snimaka, svjedoči da se radilo o vanserijskom pjevaču, lirskog, uvjetno kazano, zaimovskog senzibiliteta.

O Ibrahimu i njegovom pjevanju u superlativima su se izražavali skoro svi koji su ga slušali: Jovica i Rato Petković , Jozo Penava, Zaim Imamović... Na „Jugotonovoj“ singlici iz ranih pedesetih, pod kataloškim brojem J-6077 na A-strani je ultimativni hit "Zvijezda tjera mjeseca“, a na B strani danas nešto manje poznata pjesma Razbolje se zlato neharato.

Malo za bilo kakve ozbiljnije „zaključke“, ali, vjerujem, dovoljno za početak jednog putovanja...

(Nastavit će se)