Za spas duše

Piše: Ahmed Burić za Radiosarajevo.ba

Danas, 9. maja 2013. godine – na Dan Evrope – u sarajevskoj knjižari Buybook, dogodilo se nešto što je vratilo povjerenje u literaturu. Bolje rečeno, u bavljenje njome ne kao “poslom” ili “zvanjem” nego kao suštinskom potrebom potvrde onoga što se piše. Jer, kako znamo, u krajnjoj varijanti nije važno kako neko piše, a ako istjerujemo “mak na konac” nije važno ni šta. Važno je zašto.

Koleginice Ferida Duraković i Adisa Bašić, poduzele su, za naše vrijeme, i sredinu u kojoj živimo, nesvakidašnji potez. U okviru Sarajevskih dana poezije, bilo je zakazano čitanje kolega iz Švedske. Među njima nekoliko je talentiranih ljudi – nijedno od tih imena neće Vam puno značiti – ali treba znati da i u domovini Nobelove nagrade, tog mračnog predmeta želja svih pisaca, koji većinu i upropasti, postoje autori/ce koji gledaju i pišu o stvarima izvan svojih taraba.

Nečlanovi - napolje

Za razliku od naših, reklo bi se, Adisa Bašić i Ferida Duraković – uz malu pomoć svojih prijatelj(ic)a čitale su svoju poeziju iz protesta. Zbog činjenice koja se u Švedskoj, recimo, ne bi mogla dogoditi, a kod nas je skoro praksa. Adisa i Ferida su, uz nekolicinu nas koji smo se sami izuzeli, izbačene iz programa Sarajevskih Dana Poezije. Programski odbor koji je nekoliko posljednjih godina radio ovu manifestaciju bukvalno je od strane Predsjednika Društva pisaca i nekakve njegove svite ucijenjen da (domaći) učesnici ove manifestacije mogu biti samo članovi Društva pisaca. Budući da mi iz (sad već bivšeg programskog Odbora) pjesnike ne dijelimo na članove i nečlanove, i smatramo da poezija nikako ne smije služiti za dobijanje obilježja ili članskih knjižica, odlučili smo ne praviti skandal.

Dogovorili smo se sačekati da manifestacija prođe, a onda dati ostavku.

To su odlučili pametniji i blaži od mene, i sve bi, možda, prošlo onako “sarajevski” potišteno (što se tiče nas) i provincijski trijumfalno (kad je u pitanju vodstvo Društva pisaca i njihovi mentori), da nije bilo Feridine i Adisine želje da barem podignu glas. I tako obavijeste ljude da se događaju nepravda i bezobrazluk. Na Dan pobjede nad fašizmom.

Silovanje poezije

Što bi, ako mene pitate, trebao biti jedan od primarnih zadataka književnosti. I u tom smislu sam već poduzeo određene korake, a oni se tiču čitanja i razmišljanja isključivo onih pisaca koji svojim bivanjem potvrđuju svoje djelo. I obrnuto.

Ima u ovoj sredini nešto duboko provincijsko u načinu na koji tretira svoje ponajbolje ljude. I u činjenici da se za njezine “najvažnije” pisce proglašavaju, uglavnom, oni čiji je motiv pisanja šićardžijski, ćiftinski, provincijski. Baš kao što je izbacivanje Adise i Feride iz programa provincijsko-mačistički akt, nešto poput silovanja ljubavnice koju neko nije mogao imati, pa kad se osjetio “jakim” onda odlučio da sve “vrati” s kamatama.

Ali, nasreću, niti dobra književnost nastaje na tešanjskim isparenjima, niti je to išta bitno za literaturu uopće. Sva sreća da postoji nekakav privatni registar toga šta treba čitati, i koje su knjige bitne. I dobro je da su ti ljudi tu blizu, nadohvat ruke: tek što sam završio čitanje romana Karnera crnogorskog autora Milorada Popovića, sjajnu priču na tragu Marinkovićeva Kiklopa o životu bivšeg boksera kojem je sudbina namijenila nešto drukčiju ulogu u svijetu, svoj rukopis Strah od behara poslao mi je kolega i prijatelj Refik Ličina, čovjek iz Novog Pazara koji živi u Švedskoj i koji je o tom svijetu napisao knjigu ravnu ponajboljim hronikama o gradovima na Balkanu. Ubrzo su me stigle i pjesme Dušana Šarotara, minuciozno preciznog majstora iz slovenačke Murske Sobote. Pa onda radovi Jovice Ivanovskog, makedonskog pjesnika koji, zapravo, tamo radi ono što oni do kojih držim – rade ovdje. Igra se s mrakom provincije i sobom u njemu, tražeći, valjda, jedino što literatura može dati.

Nešto, ako je moguće, plemenito za spas duše. Tako je barem za jedan dan, onaj evropski, mojoj duši bilo nešto lakše jer sam za taj sat u Buybooku osjetio da pripadam nečemu višem i širem nego što je (književna) provincija u kojoj živim, i koju sam na kraju sam odabrao.

Tako je jedan program koji je trebao biti sporedan, na kraju za mene ispao prvorazredan događaj. I nešto što, poput dobrog bluesa ili susreta s prijateljima, liječi dušu. Napaćenu siledžijama.