Welcome home with low-cost (u grlu)

Low-cost kompanije uvijek rade u tri smjene, a ako ste iz Bosne uvijek vas zapadne treća. Odnosno prva. Rano jutro, pola šest…

Ako ste putovali takozvanom low-cost kompanijom – a jeste jer živite ovdje pa su vam “normalne” karte skupe, onda znate scenu: buđenje u pola pet ujutro, pa onda neki divlji autobus do aerodroma (čitaj 5 velikih kontejnera na livadi) negdje sedamdeset kilometara od nekog velikog grada), krmeljavost i jedan šalter na kojem radi službenica za putnike koja kontroliše dokumente iz divljih zemalja.

Ispred, u redu prosijedi biznismen iz Kazahstana sa ženom, lijep čovjek, i vjerovatno dadiljom i malim sinom, koji je miran. Dadilja kao da mu ne treba. Službenica računa dodatni prtljag, 10 eura za kilogram, u igri su dva kofera veličine prikolice za tamić i kolica u kojoj bi se moglo provozati sve potomstvo engleskog dvora u zadnjih sto godina (u uzrastu do 4 godine), a ne mali kazahstanski plemić, koji se počinje vrpoljiti. Službenica računa, vrijeme curi i već počinje opravdana bojazan mene i trojice Albanaca da će nam avion pobjeći. Službenica i dalje računa:

- Ten plas siksti plas tventi plas seventi plas forti plas dis is … excuse me, ten plas seventi pas forti plas … iz trihandredten juros. Instead of dis ju have tu ček in dis end dis and it vil bi tu handred forti …

Nikad kraja… Sijedi Kazahstanac plaća, a nama službenik s nepodnošljivo špicastom bradom i nedozvoljivo veseo za to doba dana određuje da stanemo u red na pisti. Avion samo što je sletio i neće biti ni čistačica koje će ga počistiti, a mi kao rasuta avgustovska klasa u JNA pred skidanje iz vojnog roka stojimo na pisti. Tri Indijke slikaju selfije, raduju se dolasku u Evropu, a Špicasti i Veseli naređuju pokret naše kolone u avion. Sklopljeno vozilo malog Kazahstanca mi zamalo ne slomi nogu, a otac šarmantan gospodin se izvinjava. Temperatura se popela na trideset stepeni, mali počinje da vrišti, vjerovatno osjeti da imam viziju da uzimam kolica i mlatim po glavi i njegovu mamu i tatu, zatim zaštitare. Otimam ga zajedno s kolica i bježim avionom u Amazon, gdje ću ga dati plemenu da g odgoje kao Tarzana, koji će se vratiti da osveti sve putnike iz bivših socijalističih zemalja koje su ponižavali. Aaaaaaaaaaaaa, vežite se, polijećemo.

Pain in brain

Kroz san, protiču reklame: usput se nudi sve od parfema preko kosmodiska do raznih guznih điđa koje nikako ne mogu progurati kost u grlu koja stoji. Kad sračunate autobus i dodatni prtljag počnete proklinjati pretke što niste kupili “normalnu” kartu, jer bi vas isto došla. Đavo odnio i vas i vašu pohlepu da jeftinije platite. Dok izlazite iz low-cost aviona, osoblje se smješka jednako usiljeno kao u normalnim kompanijama, samo što im se na licima vide da znaju da ste u istim govnima. Thank you for flying with us, come again yours Rayan Air. Pain in brain, što bi se reklo.

Radost bivanja na mediteranskom zraku brzo prekida svijest o tome da ste na Balkanu. To znate kad recimo, uđete na zagrebački aerodrom, a u špici radnog vremena rade dva šaltera. Odgovor na svako pitanje “da li”, uglavnom počinje sa “ne”, a uvijek slabi air-condition prati ograničeni wi-fi.

Da ste na Balkanu, podsjeća vas i vika djece koja nije horska kao na evropskim aerodromima, nego se iz svih uglova javljaju talentovani solisti, koji iznenađuju i one koji imaju najdeblje žice na živcima. Majke obično idu za njima sa flašicama i govore, bez obzira na spol: “Nemoj sine, evo flašice, ma vid’, hajd’, nemoj” - a ako uprate da gledate u djetotovom pravcu, a ono još jače vrišti probijajući gornje tonove pete skale, onda dodaju – “vidi čike, nemoj, neće čiko, fini čiko, dobri čiko.” Službena spikerica javlja da avion kasni.

Dok Čiko upravo očekuje da ga spuca nervni slom, ili nastavak vizije s kazahstanskom porodicom. Sad već lijepim tufere na dječija usta naoružan avionskim slušalicama kao za Sjeverni pol. Službenica državne avio kompanije pomalo stidno, a pomalo prpošno dolazi do pulta i prvo samo nekolicini putnika kaže da je avion otkazan. Pojavljuje se steward koji dijeli vaučere za osvježenje. Pitamo – zašto, a on klima glavom kao da je upravo prisustvovao černobilskoj katastrofi i lauferski kaže: “Mora da je neki veći problem.” To definitivno znači da nećemo poletjeti, a refleks starog korisnika UPI bonova mi govori da uzmem vaučer, naručim kafu i sendvič i pripremim se za nastavak gubljenja vremena. Opet JNA.

Direktor u vreći za nabijanje

Bez obzira na poznavanje nekih regula o letenju i kršenja različitih evropskih konvencija o pravima putnika, vizije se nastavljaju. Na vašem je tijelu sada magareća glava s pasošem i boarding kartom, i vaučer za besplatan prevoz u Zagreb, na plus 32. Kakva sreća! U mulju podsvijesti pjeva Ivo Robić, omiljeni muzičar, kolege Elvisa J. Kurtovića – “Vraćam se Zagrebe tebi, tebi na obale Save…” A u glavi opet vizija, dok bračni par koji putuje sa američkog Zapada sa suzama u očima shvaća da će poletjeti tek u 22 uveče. I zapomaže: “ Ovo oni stalno rade, gospodine. Kad nemaju dovoljno putnika spoje sa onim večernjim letom. Putujemo u ovo doba svake godine, i to nam se ovo događa. “

Naizgled politički svjesniji subjekt iz Zapadne Evrope, očito Bošnjak, kao kroz zube promrsi. “Ja, kad nema dovoljno putnika ne otkažu let za Split ili za Rijeku ili za Dubrovnik. A za Sarajevo otkažu.” Dok razmišljam o ljudskim pravima i poniženjima nasilne vizije se nastavljaju.

Ovaj put me fura na to da direktor hrvatske avio kompanije stoji spakovan u bokserski džak, a putnici brije nego što prođu kontrolu, “slažu” rafalne serije udaraca. Zaštićen je debelom vrećom, tako da ga ne boli, ali je dovoljno da je vreća providna, pa se trzne kad god neko zamahne da udari vreću. Strah je sasvim dovoljna kazna. Ili nije?

Pada noć, izlaz se konačno otvara i put ulazi u završnu fazu. Opet kasnimo, ali dobili smo udaoban, lijep i veliki avion. Dječak koji je još tokom dana pokazao zavidne glasovne sposobnosti, i nagovijestio da bi mogao biti novi Safet Isović ili Ian Gillan, počinje koncert vrištanja. Pored njega je u plavom odijelu, najsličnijem onom predratnih vozača autobusa, tip koji izgleda kao član Parlamenta BiH. Utalizan, glava pokockasta… Najviše liči na Miju Brajkovića, iz mostarskog aluminijumskog kombinata. Neprestano kašlje, što dječaka Safeta Gillana jako inspiriše. Kad se god Mijo nakašlje, dječak ispusti urlik. Kao da su vježbali: Mijo kihne, apćiha, a mali Safet Gillan ispusti svoju interpretaciju krika iz Child in time. Pljusak je, avion baca, malo leti po makadamu a Mijin i Gillanov duet ima malu pauzu. Konačno slijećemo, uz ozbiljan tresak. Mijo prvi trči na izlaz: ima diplomatski pasoš. Gillan spava u pratnji majke i tetke.

Lou Kost u grlu. I još jedna vizija: u cock-pitu sjedim okružem stjuardesama koje mi dodaju šampanjac i pjevaju “Zemljo moja”. No, dok noć zavija Sarajevo Aco Pejović u taksiju odmah nudi paralelnu stvarnost. I podsjeća gdje sam: “nije htela da je nađem/broj mi dade pogrešan/možda udata je bila/možda samo neverna"…

Kući. Welcome home. Letite s nama.