Valcer i gusle, dva oka u glavi

Konačno je, eto, otišao cirkus, pa ga s nekoliko riječi treba ispratiti: prvo je pitanje je li nam uopće trebao? Ruku na srce, atmosfera u Sarajevu u posljednjih nekoliko dana opasno je “mirisala” na neke od najboljih perioda od rata naovamo – naučne konferencije, okrugli stolovi, promocije, prijemi. 

Piše: Ahmed Burić za Radiosarajevo.ba

Žamor na ulici obojen romanskim i germanskim jezicima i veliki broj mladih i lijepih ljudi koji špartaju ulicama mogli bi načas i zavarati, pa posmatraču dati iluziju da živi u metropoli: ne bi u tome bilo ničeg pogrešnog. Sarajevo je kako suštinski, tako i simbolički “zaradilo” status “ozbiljnog” grada, i u tome nema ništa sporno i manjkavo. Ono što kod takvih stvari zabrinjava je nedostatak (samo)kritičkog aparata i bilo kakvog referencijalnog sistema. 

Patriotizam je, to znamo, posljednje utočište hulja: dvadeset godina od napada na ovu zemlju – koji istina povijesno baš i nije priznat – njome vladaju tipovi koji se kunu u nju, a čine sve da ona ne (pro)funkcionira. Troše se i uzimaju novi krediti, nikada do kraja nije određeno ko nam je prijatelj, a ko zaista ne, a u svakom korpusu (narodu) dovoljno je zavikati “naprijed naši”, i ne biti zabrinut za to da ćete spasti s vlasti. Ljudi su ovdje takvi: glasaju za onoga ko je na vlasti jer, zapravo, nikada nismo prerasli podanički, ropski mentalitet, o kojem često govori naše ponašanje. 

Jedna od konstanti koja se pojavljuje u javnom diskursu i traje do danas jeste dvoličnost: niko se građanima ni javnosti nije obratio povodom činjenice da se u toku proslava stogodišnjice 1. svjetskog rata Bosna i Hercegovina zadužila još pola milijarde dolara kod MMF-a i time se, vjerovatno, trajno zakucala na onu tačku dužničkog ropstva u kojem vrijednost nikakvog “obiteljskog zlata” neće biti dovoljna da se dugovi vrate. Niko, ni članovi Predsjedništva ni predsjednici vlada, čak ni ministarstvo finansija nije nam objasnilo zašto smo ponovo zavukli ruku u kasu koja nije naša. 

A krediti su ozbiljne stvari. Za njih nije dovoljno reći kako si pravovjerni sljedbenik ideje o pripadanju naciji. I vraćat ćemo ih i mi, i naša djeca. I djeca naše djece. 

Ono što škripi u točku povijesti koji se kao šarena laža posljednjih dana zavrtio pred našim očima nije moguće sažeti u jednoj rečenici, otprilike glasi: za kojeg vraga Evropa slavi početak možda i najveće klanice u modernoj povijesti baš ovdje, gdje su posljedica rata još uvijek toliko vidljive da svako malo prijete da će zemlju prekinuti barem napola, i zašto se to radi tako plakatno, bez suštinskog razumijevanja onoga šta se slavi, pa i onoga gdje se slavi? 

Bečka filharmonija, Šaban Šaulić i Bernard Henry Levy

Jer, šta god čovjek mislio o interpretaciji povijesti, a ona je uvijek samo interpretacija, neka se pitanja sama nameću: prvo je pravi kolonijalistički diskurs onih koji slavlje prave. Činjenica da smo kao centralne manifestacije, zapravo, imali dva koncerta – jedan Bečke filharmonije u Vijećnici, za “vlastelu i bolje goste”, a drugi za “narod i fukaru” na obližnjoj Latinskoj ćupriji – govori o toj klasnoj (kolonijalnoj, feudalnoj!?) podijeljenosti u kojoj je “dozvoljeno” sve, samo ako si “patriota”, i ako se “američki” napametno i nekritički, hvataš za srce kad se spomene tvoja nacija. Jer, kako drukčije objasniti sve na jednom mjestu, vašar kiča i taštine u kojem jedni pored drugih “marširaju” Bečka filharmonija, filozofsko-estradni modni mačak Bernard Henry Levy, Šaban Šaulić, franšizna dalmatinska klapa, hor donskih kozaka, narodnjaci u usponu, horski pjevači u “kostimima” s pijace Cyrano, pojeftino srce i skupi honorari naših istaknutih umjetnika koji svako malo pokažu ono drugo lice u kojem “svako može sve ako je naš.” Ovdje pritom nije cilj da se uđe u nekakve “estetske” rasprave o tome “ko je bolji Šaban, Merlin ili Berlioz?” i “je li na proslavi baš trebao pjevati neko ko je pjevao Arkanu i njegovoj ženi pisao pjesme?”, nego samo treba pokušati zabilježiti neke od naših današnjih mana, da bi ih se moglo popravljati.   

Jer, bez obzira na sve, jednom će trebati podvući crtu i staviti tačku: ona bi mogla ići u pravcu činjenice da Evropa (šta li to danas znači) još uvijek nema recept za Bosnu i Hercegovinu, i to svako malo pokazuje, (ne)angažiranjem i serviranjem praznih kičeraja. S druge strane je ovdašnja vlast, nesposobna za barem minimum konsenzusa koja umjesto da gradi – razgrađuje. Dodatno se zadužujući i oblačeći nas u crno. Jeftino crno, poput hora u “predstavi” kod Latinske ćuprije. 

O Principu i guslama

Što se, pak, samog Principa i njegove obljetnice tiče, previše se slova potrošilo na to, a da se nije baš previše reklo. U ovom slučaju samo kratko, ono što se mora. Bez obzira na ono što šire korifeji (po)četničke misli o 1. svjetskom ratu (vidi pod Kecmanović, Bazdulj, Janković, Kusturica) stalno iznoseći nove detalje o tome koliko je srna Franz Ferdinand pobio u lovu, pa time, valjda, definitivno “zaradio” ubojstvo, čini se da postoje stvari koje se ne daju zamagliti: Austro-Ugarska monarhija u Bosni je bila okupator, ali je ostavila neke vrlo pozitivne stvari kakve su kultura, infrastruktura, arhitektura. Naslijedila ju je u svakom smislu  manje prosvijećena i po Bosnu i Hercegovinu gora diktatura Karađorđevića, koja je revolucionarni potencijal i progresivnost “Mlade Bosne” strpala u futrolu za pištolj kojim je ubijen Ferdinand, a koju je pripremila zločinačka Crna ruka. 

Što se, pak, tiče onoga što ovo piše, on je vrijeme “proslava” proveo u obližnjoj Lukavici: išao sam posjetiti spomenik Principu (vrlo skladan rad srbijanskog kipara Zorana Kuzmanovića), nad kojim se Dodik ponovo natrabunjao u vjekovnoj podijeljenosti naroda i “silovanju” međunarodne zajednice, a onda – na gusle: 21. Sabor guslara Republike Srpske, čisto zbog provjere mentalnog stanja kod komšija.  

Jer, bez obzira na (eventualnu) količinu mržnje, još uvijek postoje stvari koje nas spajaju, ma kako to paradoksalno izgledalo. Ali, te stvari moraju biti urađene organski iznutra, a ne nametnute izvana. Baš kakav je bio i cirkus koji je upravo otišao.