U (evropskim) ustima istine

Zapis s juga: ko će pobijediti, mali čovjek ili velike korporacije, i kakva je uloga pašteta u pomirenju naroda

Piše: Ahmed Burić za Radiosarajevo.ba

E, tako. Juli je mesec vruć/kada putuje pola nacije, p(j)evala je uz Balaševića i “Rani mraz” Biljana Krstić, danas etno zvijezda, o nekom Saši iz voza, koji joj je ukrao srce, negdje u Jugoslaviji,  kasnim sedamdesetim. Trideset je godina otad, sve se promijenilo, osim valjda nekih mirisa i ukusa mladosti koji čovjeka, valjda, prate dok je živ.

I dok sa svih strana stižu vijesti o katastrofalnim rezultatima turističke sezone u Hrvatskoj  - “nema Nijemca i Austrijanca, a nema boga mi ni Bosanca” –  pripovijedaju domaćini širom makarske rivijere dok se prže po suncu pokušavajući ugurati ono malo turista što je došlo.

Što reče jedan majstor: “Vidi mi ćele, crnija neg’ češka guzica, hajmo mi, kume na, piće, gostiju će bit’ il’ neće, a nama svakako valja živit’.’”

Novine pišu o tome kako “boljim gostima” Italijanima treba servirati sendvič, a ne jastoga, a najveće gužve su pred kioscima za pomfrite i hamburgere. Kriza je svugdje u svijetu, a kad se hoće može se živjeti i po dvije godine bez plate, čemu nas Bosance i Hercegovce uči naš Mudri Vođa, odnosno Sin Mudrog Vođe.   

Hej, Sloveni

Elem, prva sezona Hrvatske u Evropskoj uniji, tako, prolazi ne baš slavno, ali može se reći da je u mentalnom smislu ispušten jedan čep koji je posljednjih dvadesetak godina, od rata naovamo, stajao u glavama običnog svijeta. Žute zvjezdice na plavoj podlozi svakako nisu do kraja suspendirali sve te mitomanske tlapnje o “kulturi od stoljeća sedmog” ili “iranskom podrijetlu Hrvata, koji nisu balkanski narod”, ali su učinile da se ljudi ponovo osjećaju  dijelom nečega većeg, pa makar to bila i pomalo neorganska stvar kakva je (danas) Evropska unija.

Dojučerašnja zajebancija okrenuta prema paradajzturizmu čiji su najekletatniji predstavnici uvijek bili Česi i Slovaci, danas više nije ni tako glasna, niti popularna. Gost je sada mio ma koje nacije bio, a “paradajz” turizam se ohrabruje reklamnim sloganima: na jednoj od najgasovitijih i najrazvikanijih jadranskih plaža, bolskom Zlatnom ratu, uredno stoji kabina za presvlačenje, oslikana novom paletom Podravkinih pašteta, sa sve makedonskim natpisom na ćirilici koja vabi i mazače iz zemlje gdje vječno sunce sja. I slogan: “Maži na plaži.” Ili slika u kojoj mladi prodavac suvenira, u dugim pauzama čekanja mušterija, “naručuje” pjesme starijem kolegi koji se cvari podred njega.

“E, ‘aj sad hej Sloveni.”

I stari odmah počinje, mitski C dur i nekadašnju himnu svih nas, inače ukradenu od Poljaka: Hej Sloveni/jošte živi/duh naših djedova. Do prije par godina – nezamislivo.

Argeta ili Podravka?

Kad smo već pri sirotinjskoj ponudi,ovdje valja o konačno nešto reći o ratu pašteta. “Lokalnom”, odnosno regionalnom ratu kako čovjeka bez velikih i nerealnih želja lakše zadovoljiti: Argetom ili Pijevcem? Doajeni i poznavaoci (kvazi)mesnih proizvoda na južnoslavenskom govornom području, te jedenja užina na otvorenom, načelno se mogu podijeliti u dvije grupe. Jedni će na krišku hljeba i uz paradajz uzeti “Argetu”, tajnu iz Portoroža koja je osvojila sve, pogotovo Bosnu i Hercegovinu, što je rezultiralo i nastankom fabrike tog magičnog proizvoda u Hadžićima.

Pojedinci u kafanskim raspravama zalažu se da “Argeta” uđe u Lakišićev “Bosanski kuhar”, kao suverena enciklopedijska jedinica. Drugi, u koje potajno spada i autor ovih redova, svoje srce daju Podravkinom crvenobijelom pijevcu. Čiji malo “jači”, “starinskiji” okus čini zatvorenu cjelinu, kojoj ne treba ni paradajz. Moglo bi se, dakle, reći da je Argeta pašteta iz vremena “modernizacije”, preteča brze hrane, dok Podravkina kokošija tradicijska stvar, koja “udara” u najdublje gastro emocije čovjeka Bosanca.

Koji se, ipak, najbolje osjeća dok sjedi u hladu. Veliki umjetnik, rahmetli Nedžad Ibrišimović jednom je, pred kraj rekao: “Meni je najdraži vic onaj kad Mujo pita Sulju – ‘jel’ to sjediš i razmišljaš?’, a Suljo odgovara – “ma jok, samo sjedim.” Čini se da su taj nivo balkanskog filozofskog ideala postigli i posjedjeli ljudi po selima u dalmatinskim brdima, koji na kamenim klupama, ispraćaju siestu, prolaznike, države, unije, dok vrijeme stoji, baš kao u Pražnici, selu u bračkim brdima, u kojem nema niti jednog zvuka osim “grebanja” zrikavaca, i vjetra koji ponekad donese otočki naglasak pun diftonga i mekog “ć”, čija vas mekoća podsjeti da onu veliku Wittgensteinovu misao “da su granice mojega svijeta, granice mojega jezika.” I da si u tom smislu čovjek ne može pomoći, ma koliko izbjegavao da su na tom jeziku činjeni i stravični zločini.

Praznik u Rimu

Ali, možda nas, sve skupa, spasi smisao za humor.

Jedna od zajedničkih osobina Bosne i Dalmacije je besmrtna duhovitost, kojoj ljudi pribjegavaju i u teškim trenucima. A i u onim svečanim. Tako je umjetnik Ivica Jakšić Puko, neka vrsta dobrog duha i zaštitnika ostrva Brača, na izložbi posvećenoj, a čemu drugom, nego ulasku Hrvatske u Evropsku uniju.

Izložio je kamene skulpture, rađene klasicistički, ali je umjetnik intervenisao. Najbolji rad se zove “Usta istine” (Boca di verita), i replika je čuvenog antičkog reljefa iz Rima, koji je služio kao neka vrsta detektora laži, a danas je turistička atrakcija u koju turisti guraju ruke, slikaju se i obavezno požele neku želju.

Za razliku od rimske – ovjekovječene u legendarnoj sceni iz filma praznik u Rimu Williama Wylera, gdje Gregory Peck “isfolira” Audrey Hepbern da mu će mu bradata skulptura na kojoj su usta otkinuti ruku  - ova rupa stoji u kamenu, u uklesanoj otvorenoj aktovki. Aktn tašni kojih ima na milione, i koje obično nose poslovni ljudi, ali najčešće birokrati, kakvi se sreću u današnjoj Evropi, na svim krajevima Unije, od Sofije do Lisabona.

Elem, kad duboko zavučete ruku u ta usta – aktovku, dole na dnu rupe vas čeka iznenađenje. U mraku, baš kad pomislite na želju, osjetite da ste uhvatili uspravan, falusoidan simbol. Njime je umjetnik, u to nema  nema nikakve sumnje, htio pokazati svoju viziju toga šta običnom građaninu, radniku neke od bivših velikih firmi, ostane na kraju, kad bez posla, bez zdravstvenog i socijalnog, i bez izvjesne budućnosti, kad dođe u Evropsku uniju. Spolovilo.

Hašimaga, što bi rekli mi u Bosni. To će, naime, ostati običnom malom čovjeku kad se komad po komad, firmu po firmu, brodogradilište po brodogradilište, ruskim, ukrajinskim, norveškim i ostalim firmama i tajkunima rasprodaju sve uvale našega djetinjstva.

Dotad valja uživati u evropskoj slobodi. I turističkoj sezoni. S paštetom po vlastitom izboru. Demokratski izbor, zar ne?