Tu i tamo

Piše: Ahmed Burić za Radiosarajevo.ba

Posljednjih mjesec dana nisam bio u Sarajevu, dobio sam – nije da se pravdam, ali stvarno je prvi put u životu – literarnu stipendiju, i čitao, pisao i vodio literarne programe u Sloveniji. Dežela mala, udobna, mirna, ljudi s kojima sam tamo surađivao prekrasni, sve u svemu, čarolija potraje taman dovoljno da povjeruješ da je neko iz ove zemlje dostojan normalnog života.  Eto, ispalo je da smo i  najsiromašniji u Evropi, tako barem tvrde statistike, a nekad se i njima mora povjerovati. Sve skupa, da ne povjeruješ. Iste ulice, isto loše (skupo) povrće na pijacama, ista nelogična i samo-ovdje-moguća pitanja (“a jel’ vam ovaj listing od žiro-računa baš hitno treba?”), i isti dragi, i manje dragi ljudi, od kojih ćeš uvijek čuti nešto duhovito. Nešto što te uvijek (za)državalo Tu. 

- Tako ti je u Sarajevu -  razvlači prijatelj u usta osmijeh - Kad te nema deset dana misliš da ništa ne znaš i da si neinformisan, kad te nema deset godina, vidiš da nisi nešto puno ni propustio.

Hm, da. Možda, teJMBG demonstracije nisu polučile neke fantastične rezultate, ali su nešto pokrenule. Elem, ta stvar još nije gotova i nije “izgorila”– zastupnicima i ostaloj stoci sitnog zuba treba malo zastati knedle u grlu dok jedu (nezarađene) zalogaje. Kad ih čovjek vidi na onim fotografijama na Uvcu (teambuilding, još jedna besmislica “novih” administracija), padnu mu na pamet, naizgled dječije i naivne, ali logički sasvim utemeljene ideje.

Dakle, procjene (opet statistika) kažu da je Bosna i Hercegovina, prema broju stanovnika područje veličine Berlina, mada je toliko manipulacija da bi na kraju ispalo da se radi o veličini jednog Beča s predgrađima. Dakle, osamnaest godina od rata je prošlo, i nikome – ni Evropi, ni Americi, ni vlastima, nije se dalo, ili moglo, ili šta god ali nije uspjelo, urediti, činjenično posmatrano - jedan veći grad. U kojem, onda, ključu treba čitati šatro dobru volju evropskih predstavnika kad govore o “sankcijama koje je BiH sama sebi nametnula”. Pogotovo ako je taj neki evropski predstavnik poput Miroslava Lajčaka, recimo, bio tu i imao ovlasti da uradi šta god hoće, i praktično smijeni koga hoće. Ili kad je, poput nekih evropskih dužnosnika godinama (neprimjetno) Tu, poput Renza Daviddija koji šalje poruke tipa – “EU nema apetita za pravljenje nekih iznimnih napora kad je BiH u pitanju”.

Da se vidi, ne vidi se

 

Doduše, možda su ljudi nešto i radili, ali da se vidi – ne vidi se, tako da smo opet na početku. Ili, na kraju, kako vam drago.

S druge strane, zna biti zaista dirljiva ta popularnost Sarajeva, pa i ostalih dijelova BiH u susretima s ljudima po svijetu. Pljušte pitanja: “E, oprostite, ja sam iza Olimpijade igrao hokej za Bosnu, ima li sada klub i kako stoji, znate li gdje su oni Kanađani Heyward i Koritko?” Ili “bio sam skijaški trener na Jahorini, mislim da je tada katedru i sve oko toga držao Baja Jankelić, ima li neko od njegovih ili od one ekipe da se još bavi time?”

Ili, “znaš li Edina Hadžića, bio sam u JNA s njim, i na redovno odsustvo nisam išao kući, nego kod njega u Sarajevo”, ili “poznajete li možda Fuada Kovačevića, proveli smo nekoliko super dana s njim”, ili “je li ona srušena zgrada Oslobođenja još uvijek na ulazu u grad, jer su govorili da će je ostaviti, ili je to sanirano?“

Zgrada Oslobođenja, slika iz osamdesetih godina prošlog vijeka

Sve je to nekad bilo, neki ljudi iz tih sjećanja su, hvala bogu još uvijek tu, ali da bi se popravile te veze sa svijetom i barem dovele na trag onoga što su bile nekada, naravno, da prvo valja popraviti sebe. Ali, kako? Jesu li učinjene elementarne pretpostavke da se tako nešto dogodi, ili su svi digli ruke još na početku kad se vidjelo da će kola krenuti nizbrdo?

Hiljade pitanja opet gađaju glavu “rafalom kao strojnica”, a jedno od njih može biti i ono da je u jednom vremenu nemoguće postojati ukoliko njime vladaju postulati (pa i ljudi) iz druge epohe. Evo, recimo, može li iko reći da u Republici Srpskoj još uvijek ne živi u svom punom “kapacitetu” i “sjaju” – Slobodan Milošević!? Ne može. I može li se s druge strane, a paralele se nameću često i podsvjesno, da su političke stranke u Federacije očišćene od demona devedesetih godina prošlog vijeka.

Na krilima tih demona narasla je i obogatila se nova “elita” i tako se (vilajetski) krug zatvorio. 

Jer, možda je jeftinije bilo kupiti autobus i naše zastupnike poslati na (plaćeni) put u neki veliki grad. Da vide kako je moguće urediti stvari, a i da se nama neko vrijeme skinu s vrata. Jer, kako sada stvari stoje, biće još gore i doći će do pitanja – “ili oni, ili mi”. Odnosno ili oni, ili naša djeca.

Skoro da me jeza podilazi od takvog epiloga, ali on je do kraja godine sasvim moguć. I skoro da sam se prepao od konstatacije koju sam pred jedno stotinjak ljudi izrekao upitan  - “a kako je sada Tamo, u Bosni.”

Doslovno sam, bez razmišljanja opalio: “Loše, ali da je Bosna i Hercegovina “normalna” država, sumnjam da bih živio Tamo. Na svijetu ima toliko udobnijih i ugodnijih mjesta.”

Dilema

 

Čovjek koji me je upitao to pitanje pogledao me je, kao i većina publike, podozrivo iz njihovih je pogleda izviralo ono “ovaj stvarno nije normalan, pa zašto nije negdje drugo kad je Tamo stvarno tako.”

I sam sam se malo zamislio nad tim odgovorom, i vlastita dilema mi je izgledala blesavo dok na Slobodnoj Evropi nisam pročitao ispovijest Belmira Dardagana, izbjeglice, siročeta iz Zvornika koji je ostavši bez oba roditelja završio fakultet, i obnavlja roditeljsku kuću, praktično, bez ikakvih sredstava. Rekao je nešto najbliže što mislim o današnjem vremenu, i hvala mu na Tome:

“Ja volim ovu zemlju, a mrzim ovu državu.”

U različitim oblicima sam čuo ovu misao stotine puta – mnogo Bosanaca i Hercegovaca tako misli - ali nikad i ni od koga tako precizno i jasno formuliranu. Izgleda da se govori i misli jasno samo kad vlastito iskustvo – krv, znoj i suze – provjere i “izvagaju” svaku misao.

Hvala Belmire. Jer za takve je stvari svejedno jesi li Tu ili Tamo. One svugdje isto bole. Osim, valjda, one koje je trebalo spakovati u autobus.