Take beer...

Piše: Ahmed Burić za Radiosarajevo.ba

Da nije provincijski jadno, bilo bi smiješno za poludit’.  Elem, ugostitelji iz sarajevske općine Stari Grad dobili su u ponedjeljak obavijest potpisanu rukom pomoćnika načelnika Alije Kambera, u kojoj stoji: 

“Povodom mjeseca ramazana obavještavam vas da odlukom o rasporedu poslovnih djelatnosti na području općine Stari Grad (Sl. novine Sarajevske županije br. 02/07) u članu 10. je regulirano da nije dopušteno točenje i prodaja alkohola u neposrednoj blizini (do 5 metara) obrazovnih institucija, vjerskih objekata, harema i dvorišta istih.

U skladu s gore navedenim, tražimo da postupite prema navedenoj odluci.

Također, ako niste u ovoj zoni zabrane (5 metara), molimo vas da točenje i prodaju alkohola u mjesecu ramazana, u skladu s tradicijom Bošnjaka, ako je moguće, izbjegnete u potpunosti.”

Iz odluke nije baš jasno ko je i kakvom metodom precizno izmjerio tačnu udaljenost od pet metara od obrazovnih institucija, vjerskih objekata i harema, i taj etalon stavio u Odluku koja “moli u skladu s tradicijom Bošnjaka”, ali se zna ko je pokretač ove somnabulne inicijative. Pa kaže: “Ideju da se ova obavijest uputi ugostiteljima pokrenuli su na osmoj sjednici Općinskog vijeća Stari Grad Sarajevo, održanoj 25. juna, 2013. godine, vijećnici Gradimir Gojer (Klub Stranke za BiH) i Suljo Agić (Klub SDA).”

Pa, lijepo. Osim što javnost, ako nešto tako ovdje uopće postoji, ne zna ko je Suljo Agić (što bi se reklo “znaju li mu kući da je poslanik”?) o Gradimiru Gojeru se ponešto i zna. Riječ je o čovjeku koji od vremena socijalizma obnaša neke od najvažnijih funkcija u (gradskoj) kulturi, klasičnom predstavniku mentalno imobilizirane generacije koja nije morala previše misliti da bi, zauzvrat, dobila uhljebljenje. Svoj horizontalni put uspjeha Gojer je nastavio i u tranziciji: bio je direktor jednog manjeg, pa jednog većeg teatra, ministar kulture Kantona, poslanik tu i tamo, i objavljivao, otprilike, dvije “knjige” godišnje.

Zajedno smo skupa

O njemu se nikada nije moglo misliti loše, niti dobro. Niti se o njemu uopće moglo misliti. On je bio prihvaćen kao konstanta, ali ne zbog kvaliteta onoga što radi, nego zbog proste činjenice da pripada većini. Onoj opakoj, šutljivoj i mediokritetskoj većini, koja neće napisati ili pomisliti ništa što bi, suštinski, moglo promijeniti loš tok stvari, ili ne daj bože ugroziti vlastitu poziciju. Guslao je Grada svoje umjetničko i intelektualno kupanje u plićaku, dok u posljednje dvije godine, slijedom činjenice da je ispao iz kadrovskih rokada, ostao zaboravljen od novih jurišnika Partije kojoj je pripadao. Slijed loših procjena i konformizam završio je njegovim pristupanjem Stranci za BiH, danas skoro nepostojećoj političkoj organizaciji, čiji se utemeljitelj nakon dva izborna fijaska 2010. i 2012. hohštaplerski povukao iz politike, sebe preselio na Bosfor, a svoje sljedbenike ostavio da gacaju u ostatku onoga što je ostalo od njegovih “100% BiH”.

Budući da je ta baza zanemarivo mala, sljedbi se valjalo dosjetiti kako se ponovo vratiti na scenu. Bilo je tužno gledati Gradu kako dribla da štrajkuje glađu, “demonstrira” pred Federalnom vladom, izjavljuje kako se “u Sarajevu provodi sistematski progon katolika”, te da je “živio, da živi i da će živjeti s Bošnjacima”.

Tužno, jer je te dvije godine, ili koliko je već imao do penzije – a eto, namjestilo se da baš u njima ne može biti ministar ili direktor – mogao je potrošiti na neke korisnije stvari, i kao poslanik postaviti neka, možda, bitnija pitanja.

Bosna i Hercegovina je jedna od zemalja u kojoj se, prema nedavno objavljenim rezultatima statističkog istraživanja, popije među najvećim količinama alkohola u Evropi per capita. Šta su vlast (i opozicija), kojima je “junak” ovog teksta pripadao, učinile da ti mladi ljudi, ubijeni u pojam, ne piju alkohol, i njime ne “rješavaju” problem depresije, nezaposlenosti, besparice? U svim sarajevskim općinama, pa i u Starom Gradu, kao gljive poslije kiše nicali su, niču i nicaće (u tri vremena, baš kao Grada s Bošnjacima) vjerski objekti koje su gradili, grade i gradiće vakifi čiji je novac, blago rečeno, sumnjivog porijekla. Te građevine, najčešće, kulturološki i arhitektonski ne pripadaju tradiciji ovdašnjeg muslimanskog kulturno - povijesnog kruga, ali niko iz Stranaka s nacionalnim, a bogami ni sa drugim predznakom – pa ni Grada Nazionale - nikada nije upitao bilo šta o porijeklu tih novaca, ili možda predložio da se ti novci preusmjere u gradnju fabrike ili škole. Ništa od toga. Dok je “išlo” – išlo je, sad kad je stalo, valja se uhvatiti posljednje linije odbrane “bošnjačkih svetinja”, od avetinja koje ih “napadaju” - alkoholom. Jeftino. I, opet tužno.

Nevidljiva ruka sudbine

Jer, u takvim stvarima se, skoro redovno, krije paradoks koji otkriva suštinu.

Bez obzira na sva nastojanja da ne izgubi svoju autentičnu leguru različitosti, grad Sarajevo je – isprva bez svoje krivice, a poslije slijedeći trend koji je iznutra nametnut – izgubio svoj identitet, ponavljam, građen stotinama godinama na suštinskom prihvatanju različitih socijalnih, nacionalnih, vjerskih, kulturnih razlika. Sad, možemo nadugo i naširoko o tome zašto je to tako, ali u međuvremenu se dogodilo nešto strašno: osim što smo nefunkcionalna država, ovo je zlo društvo, puno jala, zajedljivosti, jeftinih smicalica i politikanstva koji uglavnom izviru iz iste tačke. Sindroma (moralne i materijalne) fukare stvorene lažnim obećanjima o nacionalnom oslobođenju putem “zlatnih kašika”.

S druge strane, treba biti pošten pa reći da je Sarajevo dobar dio svog poslijeratnog imagea koliko-toliko izmiješanog multi-kulti grada baziralo na likovima s javne scene koji ne nose imena orijentalnog porijekla, i u ta imena (je) svakako spada(o) i Gradimir Gojer. Koji je iz pozicije “manjine”, zapravo, sve vrijeme puhao pod krila šutljive (a opasne) većine, ne razmišljajući o tome da ga ta velika ptica može pokupiti u svoje kandže i zauvijek odnijeti na neko mjesto na kojem mu se neće znati trag.

Jer, nema ništa gore, nego kad pripadnici manjine iz vlastitog oportunizma počnu zastupati većinu. Zaslijepljeni vlastitim konformizmom oni ne vide da time ne štite nikakve temeljne principe, nego rade na tome da onih drugih i drugačijih ne bude.

Ti drugi, najčešće su oni sami.