Šta to bješe život?

Piše: Ahmed Burić za Radiosarajevo.ba

Ako se i kad jednom budu svodili računi ove epohe, moglo bi biti da će njezin kraj - barem kad su dugotrajne vladavine u pitanju - biti označen smrću posljednjeg velikog “crvenog monarha” na Kubi, mitskogFidela Castra.

Budući da se to, u praksi, očigledno, nikada neće dogoditi (jer takvi žive vječno, a i kad umru žive mitovi o njima), valja se pozabaviti činjenicom da je umro Hugo Chavez (59), predsjednik Venezuele, bivši padobranac i pučist, koji je na vlasti bio punih četrnaest godina.

U tom vremenu postao je jedna vrsta antiglobalističke ikone: ultralijevi populist s čijim se kritičkim idejama u odnosu na neokolonijalističku politiku Sjedinjenih Američkih Država nije (bilo) teško složiti.

U njegovom životu, kao i u njegovoj smrti ima nešto anahrono: hiljade uplakanih lica ispod crvenih zastava na ulicama Caracasa izgledale su kao da je umro Drug Tito. Spomenik revolucije koji se pretvorio u vlastitu suprotnost, dužd jednog virtualnog svijeta, stvarnog onoliko koliko je to bila i socijalistička Jugoslavija.

U današnjem vremenu, problem takvih, u osnovi autokratskih pojava je što se iza njih obično valjaju naslage bijede. Autentične ispovijesti kažu da se u Venezueli živi loše. Drugi problem je što ljudi poput Chaveza služe kao opravdanje raznoraznim zabludjelim tipovima (a la Kusturica) da svoj pasuljarski i utilitarni nacionalizam pravdaju nekakvim velikim, šatro antiglobalističkim idejama.

Tako je i sa savezništvima: Chavez je “prijatelje” imao u Castru i Putinu, a sve se u osnovi svodilo na to da se venecuelanskim naftnim izvorima – inače najbogatijim na svijetu – ne dogodi ono što se dogodilo iračkim.

Pritom je klasa “crvenih” barona oko Chaveza živjela u sjaju, dok veliki broj ljudi u toj zemlji - gladuje.

No, ima i nešto što je teško osporiti: Chavezu se, najvjerovatnije, neće moći odreći činjenica da je (bio) autentičan tip. I kad je nastupao kao domaćin u trenerci s nacionalnim grbom, i kad je od Rusa kupovao oružje, i kad se grlio s Diegom Maradonom. Njega ste, prosto, mogli zamisliti kao šefa carina, direktora fudbalskog kluba sklonog potplaćivanju ili ucjenjivanju sudija. On je bio ličnost, i kao takav je i otišao: borac protiv (neo)kolonijalizma.

Njegovoj zemlji ćemo poželjeti sreću i bolje dane, ali nikako na način na koji bi im to predvidjeli CIA World Factbook ili MMF.

Jer, osnovni problem današnjeg svijeta i leži u tome da politika i ljudi govore različitim jezikom.

Šta to bješe život?

Sve ono što se pokušava predstaviti kao činjenica već je toliko puta isprano, spinovano, krekovano (i kako već ne glase sve te posuđenice bez značenja) – da se, zapravo, odmah iz početka ne prepoznaje suština problema.

Takvi primjeri se broje stotinama hiljada, a svaki nas zapravo vodi istim putem.

Nedavno izašla Forebesova lista milijardera upućuje na to da na svijetu nikada nije bilo više ljudi s bezbrojnim nulama na kraju računa, a nikada više gladnih, siromašnih i zaduženih.

Dvadeset i prvo stoljeće je, skoro isključivo, borba za (dobro) plaćen (administrativan) posao, zbrka u kojoj je moguće, da recimo, tip poput nekadašnjeg ministra vanjskih poslova Srbije Vuka Jeremića dođe na ljestvici Ujedinjenih naroda skoro do samog vrha. I da tek onda kad u sali Generalne skupštine “za njegov račun” zasvira Marš na Drinu, svi skupa shvate, kakvi su, zapravo, magarci ispali. I kakav je on idiot.

U ovom trenutku svojega postojanja svijet je suočen sa velikom ekonomskom krizom, koja je zapravo - kriza ideja.

Niko, ili skoro niko, suštinski ne govori o konceptima razvoja, o budućnosti ma kako projiciranoj, naše ultimativno je sadašnjost, a u toj sadašnjosti prosperiraju samo predatori: oni koji su spremni pojesti sve da bi preživjeli. Od banaka, do socijalnih fondova.

Jer, umjesto legalnog i likvidnog poslovanja dobili smo – transparentnost, umjesto organskog spoja – multikulturu, umjesto življenja – toleranciju, umjesto ravnopravnosti – rodne politike, a umjesto elementarne socijalne zaštite – ljudska prava.

Sve te mantre (kao što je mantra i mit o pomirenju građanskog i nacionalnog u Bosni i Hercegovini, a najviše je u posljednje vrijeme “šilje” SDP-ovi kadrovi) zapravo produžuju agonalno stanje: to je stanje u kojem je normalno zatvarati fabrike, prodavati rijeke i izvore, trajno napustiti selo i biti (kripto)nacionalistički lumpenproletarijat u gradu.

Nije bitno ime, nego da je “tvoje”

Takav model, bez rezerve, “nude” naši političari. I to je jedina stvar u kojoj se skoro apsolutno uklapamo u globalnu sliku svijeta. Prošla vlast se recimo bavila postavljanjem i smjenjivanjem direktora, ova postavlja i smjenjuje i čistačice i portire, uz stalni rast nezaposlenosti.

Stoga, nije tačno ono što da čuti iz nacionalnih krila “akademske zajednice” da je u okvir koji je stavljen na Bosnu i Hercegovinu nemoguće donijeti suštinu.

Ne! Ovim ljudima savršeno odgovara ta amidžićka, tetićka, rođačka, burazerska politika jer ona generira parazitsko društvo i utemeljuje administraciju kao najvišu instancu lanca ishrane u društvu. I u tome nema razlike: tako se ponašaju i SDP i SDA, i SBB, i SNSD, i nevladine organizacije, i pojedinci. I tu nije bitno zovete li se Živko Budimir, Ramiz Džaferović, Lidija Korać, Damir Hadžić, Svetlana Broz…

Bitno je da državu razumijete kao privatni servis.

Ono što današnjem svijetu treba nije dodatna proždrljiva “akumulacija”, nego stabilan i pravedniji sistem dijeljenja.

Jer, puno se manje gubi neadekvatnim upravljanjem vlastitim resursima, nego bezumnom prodajom istih onima koji će im za to dati certifikat. Da su “demokratski”.

Kao što su kod nas, zapravo, svi nominalno demokrati.

A svi patimo.