Špijun

Piše: Ahmed Burić za Radiosarajevo.ba

Prošle godine, nekad s jeseni, ukazala se prilika da posjetim Makedoniju. Ljudi iz Robert Bosch fondacije odlučili su okupiti novinare kojima su u zadnjih nekoliko godina dali stipendije, i izbor je pao na Skopje, grad u kojem sam bio samo jednom, a koji u mom privatnom leksikonu zauzima posebno mjesto. Što bi rekao Balašević , ‘aj da i njega citiramo, pa nek ide sve dođavola,  tu “žive dobri južnjaci, znam ih samo po faci i po pesmama.” Naravno da je besmisleno svoditi cijelu jednu zajednicu na stereotipe, ali čovjek je ograničen vlastitim predodžbama i sjećanjem.  

Makedoniju u mom srcu čine sjajna muzika, tekstovi Gorana Stefanovskog, manji dio opusa njegovog brata Vlatka, zatim grupe Mizar i, kasnije, Anastazija, Vardar, Vasil Ringov i Darko Pančev, genijalne prevare i priče estradnog menadžera Velibora Džarovskog, i recepti za jednu od najboljih kuhinja na svijetu. I u novije vrijeme opet muzika fantastičnih Roma iz Čaršije i od Kumanova, te poezija nekolicine ljudi s kojima sam u međuvremenu počeo prijateljevati. 

Kad se sve to skupi, čovjek bi najmanje jednom godišnje imao razloga da ide tamo, ali ne biva, pa je tako stvar ostala na toj jedinoj posjeti u zadnjih deset godina.

Elem, “stranci” su platili dva (uvijek malo), ja iz vlastitog budžeta dodao još tri dana, da se nagledam Skopja, koji je u međuvremenu postao prijestolnica, veliki grad sa širokim avenijama i bulevarima koji živi hiljade života dnevno i uveče pali milione sijalica.

Heroji i osnovci

Ono što je odmah upalo u oči, a o tome su izvještavali i svi važniji svjetski mediji, od Guardiana do Al Jazeere bili su da je centar grad natrpan silnim spomenicima, konjanici, monumenti, Aleksandar Veliki, Filip Makedonski, heroji otpora protiv Turaka, Jane Sandanski, Dame Gruev, Pitu Guli, sva ta imena zaboravljenog svijeta udžbenika Istorije za, mislim 6. i 7. razred osnovne škole koje nas je gospodin nastavnikMuhamed Kobašlija ispitivao kao da nam od njih život zavisi.

Sa mnom je ispalo, nekako, tako da sam ponio više znanja iz osnovne, nego iz srednje škole, pa će biti da je strogi , ali vanredno obrazovani Kobaš, kako smo ga zvali - imao pravo. S putovanja u Skopje napisao sam neveliku, u osnovi bezazlenu reportažu, u kojoj, realno, preovladavaju simpatije za Makedonc(it)e, i na par mjesta spomenuo kako sam vidio poneku napuštenu građevinu socijalizma kako, najvjerovatnije, čami čekajući da se riješe imovinsko-pravni odnosi pa da neko to “privatizira”, dok im visoki spomenici “neohelenističke kulture”, čisti i uglancani, prave sjenku.

Da se ne lažemo, puno “teže”, gore i otrovnije stvari pišem o današnjem Sarajevu, tako da sam se nemalo začudio kad su uslijedili komentari na taj tekst. Čitaoci iz Makedonije su me teško popljuvali, psovali mi bliži i dalji rod, govorili mi da sam seljak (što za mene, stvarno, nije nikakva uvreda), ali jedan je komentar zaista ostavljao bez riječi. Jedan je, valjda, osviješteni Makedonac zapisao, svrstavajući me zbog imena u kolonu u Potočarima, i u istomeni Memorijalni centar: “Pu, gade”, zapisao je “kud vas Mladić sve nije potrijebio!?”

Nikada se toliko nisam zamislio poslije nekog komentara, i isprva sam, refleksom pomalo zatrtog bića koje kad ga napadnu prvo uvijek traži grešku u sebi,  u tekstu pokušao naći tragove koji su izazvali toliku mržnju. Nisam je našao, ali je u meni počela narastati znatiželja u kojoj sam shvatio da je Makedoniji i Makedoncima tijesno, jer imaju nesreću da graniče s Bugarskom i Grčkom (oba ta naroda smatraju da su Makedonci, zapravo, “njihovi”) , da ih tu i tamo preko crkve posvojata i Srbija, a da na prostoru te zemlje živi i četrdesetak posto Albanaca, za koje znamo da tamo gdje žive, obično naprave tako da ne ostavljaju veliki prostor manjinama.

Istraga “poturica”

I polako shvatio riječi svog prijatelja pjesnika koji je rekao da se ne smije izjasniti protiv tog grandomanijskog monumentalizma, jer bi momentalno izgubio posao. Svi ti veliki spomenici su ,zapravo, produkt straha, kulisa, poput strašila na poljima koja se postavljaju da ptice ne jedu usjeve, pokušaj fizičkog dokazivanja identiteta koji im se sa svih strana osporava. Na kraju mi je opet bilo žao toga Makedonca koji mi je poželio da skončam u blatu Sjeveroistočne Bosne, zatrpan terenskim mašinama Vojske Republike Srpske. No, ta kletva mi je još jednom pomogla da shvatim da svaki, ama baš svaki narod kad se nađe dovoljan broj “ugroženih” pojedinaca, upada u paranoju potrage za neprijateljima, koja obično završava tragično po njega samog. U istrazi i progonu vlastitih građana koji su, kao, protiv države.

U slučaju Makedonije iz aviona se vidi da joj ne trebaju nikakve teorije zavjere, afere i podmetanja da bi bila u krizi. To je mlada, rovita i na svaki način ranjena zemlja u kojoj se osjeti i najmanji potres iz Atine ili Sofije – ili unutrašnje trvenje – da se ljudi u njoj osjećaju nesigurno ili ugroženo. Grčka još uvijek brani da ispred imena maknu oko Former Yugoslav Republic, a zemlju trese finansijska kriza, skoro kao i nas, i živi se loše. Kao kod nas, a možda i gore. 

Fali mašte, kako god okreneš

Makedoniju danas potresa afera nazvana kodnim imenom – “Špijun.” (Kad se otvore tajni dosijei jugoslavenskih službi i pogledate imena aktera i operacija, na pamet vam odmah padne koliko su komunjare bile inventivnije u nazivanju i obradi svojih “neprijatelja”.) Elem, sedamnaest osoba iz tamošnjeg javnog života, inspektori, policajci, bivši obavještajci, te među njima i jedan novinar i jedan pjesnik i reditelj koji se bavio crtanom serijom koja kritizira vlast, optuženi su za, valjda, nešto najgore kad su balkanske “svetinje” u pitanju: odavanje tajnih informacija i dovođenje u pitanje bezbjedonosnog sistema, grčkoj , ali i mađarskoj (!?) obavještajnoj službi.

Kako god da ta stvar završi, a završava uvijek tako što jedna frakcija odnosno struja u obavještajnim strukturama pomete drugu, njezine posljedice će se obiti o glavu onima za koje se to, kao radi, a to su makedonski građani. Koji će, baš kao i mi ovdje, zahtijevati da se pusti krv “špijunima”, a zaboraviti ko ih je opljačkao, na šta je potrošen njihov novac od poreza, i na kraju, ko ih drži u mraku neizvjesnosti koji traje posljednjih petnaestak godina.

Posljednjih godina, na globalnoj sceni, pojavljuje se sve više bivših “špijuna” (Assange, Manning, Snowden) koji ne mogu ili ne žele ostati pod plaštom globalne doušničke mreže i na taj način otkrivaju ono što običan svijet manje više osjeća, ali ne može do kraja potkrijepiti činjenicama. A to je da smo manje- više svi (a pogotovo države nastale raspadom komunizma) uhvaćeni u zamku kontrole izgradnje demokracije u kojoj se tačno zna ko ima tapiju da bude “mi” i šta sve može učiniti nama, koji smo u toj priči “oni”.

S te strane mi je, nekako, iako velim ne znam sve detalje, baš kao nekada dijete u filmovima u James Bondu – lakše “navijati” za “špijune”, nego za one koji ih progone. Ili je, pak, do moje naivnosti, jer nikako ne mogu povjerovati da se ljudi koji se bave crtićima i pjesmicama mogu biti ozbiljni špijuni? Vjerovatno je dio te naivnosti trajno ugrađen u činjenicu da još uvijek žalim onog Makedonca koji mi je poželio smrt pod gusjenicama Mladićevog tenka. On, jadan, ne može znati da je od istrage “Špijuna” do gusjenica tenka, tek jedan mali vremenski period razlike.

Onaj u kojem prvo istrijebe “špijune”.