Socijalizam s ljudskom gestom

Prošli vikend proveo sam u Luxembourgu. Na poziv tamošnjeg festivala imigrantske kulture CLAE, a na preporuku kolege Faiza Softića otišao sam tamo pokazati nešto od onoga što radim i vidjeti državicu u kojoj se ponajbolje živi u Evropi i gdje je jedan od centara administracije. 

Piše: Ahmed Burić za Radiosarajevo.ba   

Iako te zemlje nema na top-listama destinacija za najbolji život, javna je tajna da su život i posao u Luxembourgu na listi želja velikog broja mladih ljudi iz Evrope. Kako i ne bi: Luxemburg  zauzima dva važna prva mjesta. Na listi bruto društvenog proizvoda po glavi stanovnika i listi indeksa ljudskog razvoja. 

Zemlja ima površinu nešto manju od Crne Gore, a stanovnika otprilike kao Sarajevo. Rijetki prolaznici subotom uvečer ne odaju neko teško ludilo noćnog života, ali restorani su sjajni. Domaćini, od kojih je čak 65% stranaca, se vole pohvaliti kako na tromeđi Francuske, Njemačke i Holandije imaju francuski kvalitet hrane, a njemačke porcije. Najljepša zgrada je nova Filharmonija, o kojoj se nekada znalo samo to da je imala više zaposlenih nego policija. Sada više nije tako, ali vidjeti policajca prava je rijetkost: država je uređena, prosperitetna i mirna (to negdje, sigurno, može značiti i sterilna) pa insanu koji dođe odnekud gdje skoro ništa ne funkcionira i gdje je budućnost izvjesna koliko i dobitak na lotu – godi promjena.          

No, povijest Luxembourga nije uvijek bila tako sjajna. U pedesetim godinama prošlog stoljeća, malo je brdsko vojvodstvo bilo pretežno seoska zemlja. Ekonomija se bazirala na stočarstvu. Prije toga, sredinom 19. stoljeća, veliki broj ljudi je trbuhom za kruhom odatle iselio.  

Poslovično oprezan (paranoičan?) kad su “naši” ljudi u pitanju, prije čitanja sam se pomalo i pribojavao kako će stvar proći: najveći broj ljudi iz ovih krajeva u Luxembourgu je iz sjeverne Crne Gore (Sandžaka), tamo djeluje i nekolicina njihovih udruženja. Svi su integrirani u novo društvo, govore tri jezika, ima i onih ih koji su došli i do zamjenika ministara. Obradovao sam se i nekim licima koja nisam vidio više od 20 godina, i stekao i neke nove poznanike. 

Kako ono što ja pišem uglavnom nije zavičajno, postojala je mogućnost nerazumijevanja, koja je otklonjena nakon prve rečenice. Jer, što čovjeku više ponudiš, on je bolji. Daje više, bolje razmišlja i funkcionira. Stoga, nije bilo nimalo čudno da su nakon čitanja literature odmah prešli na pitanja: “Kako je u Sarajevu?” “Hoće li ovi protesti išta pomoći da država profunkcionira? I tako dalje, i tako dalje: koliko god uspješan i integriran u dijaspori bio, čovjek se nikad sasvim ne otkači od zavičaja. 

Jednu sam noć sjeo u pogrešan autobus i otišao daleko van grada. Bio sam spreman pozvati taxi, ali vozač nije htio ni čuti. Iako je to bio posljednji autobus te noći, on je mirno nazvao svog dispečera, kazao da će se u grad vratiti sa zadnje stanice, jer ima putnika stranca koji se izgubio i da će doći u remizu s 15 minuta zakašnjenja.

Baš svi podržavaju prosvjede i razumiju kako su političari “shvatili” da je ova država napravljena kako bi oni mogli imati audija, dvije sekretarice i tri tjelohranitelja, a kad sam rekao da je rijetko u političkoj historiji naći da je gora vlast vladala boljim narodom, dvoranom se prolomio aplauz. Ljudi sasvim normalno deveraju sa svojim identitetima, jedan dio njih je na Sajmu držao štand Crne Gore, jedan Bosne i Hercegovine, a jedan, onaj meni najbliži radi u organizaciji Savez bez granica, i ima ih od svagdje iz bivše Jugoslavije, od Rijeke do Makedonije. 

Veliki sajamski prostor pokazivao je kulturu, muziku, kuhinju, folklor useljenika iz svih zemalja, a takvih je, rekosmo, u Luxembourgu dvije trećine. Osobno, najviše sam se zadržavao kod Afrikanaca: nikad nisam mogao odoljeti ritmovima centralne i zapadne Afrike, i dvometarskim ljudima sjajnih zubiju koji plešu transične plesove i igre. 

CLAE je, tako, bio prvorazredno iskustvo, a Luxembourg osvježenje: jednu sam noć sjeo u pogrešan autobus i otišao daleko van grada. Bio sam spreman pozvati taxi, ali vozač nije htio ni čuti. Iako je to bio posljednji autobus te noći, on je mirno nazvao svog dispečera, kazao da će se u grad vratiti sa zadnje stanice, jer ima putnika stranca koji se izgubio i da će doći u remizu s 15 minuta zakašnjenja. Ostavio me jednu stanicu od hotela i bio sam dirnut: to me podsjetilo na neka sretnija vremena u kojima se takva stvar komotno mogla dogoditi u Sarajevu ili Mostaru, kad su ljudi, generalno, imali manje ali su bili bliži jedni drugima, i bili spremni pomoći u mnogo većoj mjeri nego danas. 

Plan o posjeti rodnoj kući Karla Marxa u Trieru, koji je odatle samo sedamdesetak kilometara je zbog lošeg vremena i dobrih ljudi propao, ali nije ni trebalo ići tamo da bi se shvatilo da je bit socijalizma kakvog ga je zamišljao Marx ostvaren, ne u Kini čiji turisti svakodnevno opsjedaju njegov dom, nego u njegovom neposrednom komšiluku: od svakoga prema zaslugama, svakome prema potrebama i eto Luxembourga, jednog vida socijalizma u kojem i radnička klasa (u mom slučaju vozač autobusa) može odlučiti o vanrednoj vožnji i izgubljenog potukača vratiti gdje treba. 

Ne bih vrijeđao, ali takve stvari mi se na Balkanu nisu događale zadnjih godina. Ne znam tačno momenat kad je čovjek čovjeku postao vuk, ali bit će da je to ratno nasljeđe. Ideja socijalizma, ma koliko utopijska bila, u sebi ima nešto zajedničko, komunitarno, nešto što se može očitati u gestu luksemburškog vozača kojeg znak pažnje prema turisti nije ništa koštao, ali ga nije morao napraviti. 

U tom smislu bih podržao sarajevski Plenum i podržavat ću ga sve dok ga bude, iako se s nekim “idejama” i “strategijama” ne slažem. Argument da sama riječ “plenum” podsjeća na mračnu prošlost ne treba prihvatiti, jer je ispalo da smo u “mračnoj prošlosti” bili bolji ljudi. Baš kao što je u ovom trenutku dijaspora, barem ona luksemburška – bez obzira na to što beskrajno cijenim napore nas koji živimo u domovini – bolji dio bosanskog naroda. I kako smo vidjeli, bliža je socijalizmu.     

Mi se u tom smislu ne moramo “bojati” za sebe: kod nas se socijalizam neće vraćati. Niti ćemo, ako ovako nastavimo “raditi” s državom biti bolji ljudi.