Slučaj Janša: Otkup (vlastite) kože

Piše: Ahmed Burić za Radiosarajevo.ba

Zvao me sinoć Boris D. u dva iza ponoći da mi ispriča vic. Nema on, inače, taj običaj da u gluho doba iz kafane zove, ali nešto mu se otvorilo, srce mu zaigralo, pa veli, hajde da i on bljesne. Pa kaže: bila dva Slovenca, Janez i Ibro. Zajedno radili u firmi, i onda ih otpustilo, sad po cijeli dan ništa ne rade, nego jedan drugog natežu ko će kome platit’ pivu. I, kaže Janez Ibri:

- Glej, Ibro, zna se da ste vi Bosanci glupi. Eto, recimo, znaš li ti šta je bilo prije – kokoš ili jaje?
- Ne vem - odgovori Ibro. Otkud ti to?
- Eto, vidiš, da ste glupi. Prvo je bio Janša, pa su njih četvoricu zatvorili u kasarnu JNA, pa su bile demonstracije, pa se iz toga izrodila samostalna Slovenija. I neka su te izbrisali iz državljanstva, kad si tako glup. Ajd’ mrš, nazaj v Bosno. Konobarica dej še dva piva tukaj.
- Boro, buraz, da nisi malo puk’o?” – oprezno ću ja. Mislim, ovo nije vic, a nije ni smiješno, i još me u dva zoveš zbog gluposti. Mislim, ne kontam fazon.

Povuci, potegni

- Normalno da ne kontaš, zato te i zovem. Ozbiljno je, hajvane… – spremno će stari majstor. Zovem te da ti kažem da je Janez Janša osuđen na Okružnom sudu u Ljubljani na dvije godine zatvora i treba platiti kaznu od 37 hiljada eura. I to zbog afere “Patria”, u kojoj su istražitelji pronašli da je od jedne finske firme  kupio 136 kamiona za slovenačku vojsku.
- Znaš li ti čovječe, šta to znači? – nastavlja on glasom punim trijumfalizma. To znači da nema više nedodirljivih, one šuplje priče o vremenu u kojem se raspadala Jugoslavija: ono kao disidenti su uradili svoje, oni su donijeli slobodu i nezavisnost i te gluposti. Osuđen je čovjek koji je bio simbol tog vremena i nezavisnosti i u dva navrata imao mandate predsjednika Vlade – podastre mi sve činjenice. I kako to, ti u Sloveniji, a ništa ne znaš, stvarno si onaj glupi Ibro iz lošeg vica!? – završi on.

Vidim ja njemu drago, nema tu druge nego pustiti ga da se veseli što su zimske demonstracije u Ljubljani, ipak, urodile nekim plodom. Bez ikakve zajebancije, građansko društvo i pravna država su u slučaju Janša barem malo došli na svoje. S druge strane Janši je od šverca oružjem ostalo toliko para da ih ne može potrošiti za jedno tri generacije, i tih 37 hiljada eura je njemu k’o platit’ dva Tuborga Kod Kože, omiljenog junaka Borisovih tekstova, a i presuda još nije pravosnažna.

Biće tu, dakle, još povuci – potegni, ima još Vrhovni, pa Ustavni sud, ali jedno stoji: nakon što je u Hrvatskoj zbog finansijskog kriminala “odletio” Sanader i počelo čišćenje, Janša je prvi “prvoborac” koji je osuđen u državi u kojoj je dobar dio građana i javnosti smatralo da je on, zapravo, stvorio. Krene li taj vjetar, kao onomad ratovi, dalje preko Kupe i Save, čistiti korupciju, postoji neka krhka nada da će i do nas u Bosni doprijeti nešto čistog zraka.

Da će neko i od “naših” povjerenika za milijarde koje su, navodno, stigle iz islamskog, ali i iz zapadnog svijeta, uredno završiti u muriji. Naravno ne tipovi ala Budimir, takvi su se u tu mrežu upleli kao sitne ribe, tolike da ih slobodno možete slijedeći pravila sportskog ribolova,  vratiti u rijeku. Naravno, kad sud kaže svoje.

Pouka iz slučaja Janša je, zapravo, povratak na staro pitanje: jesu li tipovi koji su se našli na čelu nacionalnih pokreta, zapravo, pripadnici “crne internacionale”, formatirani da pod ogromnom maskom uvođenja demokratije odrade poslove za međunarodne lance šverca oružjem, ili su se sami “nametnuli” radom na terenu? Za koliki su, zapravo, procenat radili i s koliko se nula piše njihova ljubav prema domovini? I što je, možda, najvažnije, gdje je ta “tačka prekida” u kojoj se shvati da su pretjerali, da će morati pred  lice pravde?

Da li kao u Sanaderovom slučaju kad se pročuje da uzima 10 posto provizije na milionske kredite u Austriji, što je (bio) direktan udar na džepove tamošnjih poreskih obveznika? Ili, pak, kao kod Janše, kad je tržište postalo premaleno pa se za posao od 278 miliona eura (koliko je bila cifra za posao s Patriom), uzimalo premalo, a previše očigledno, u odnosu na devedesete?

Kolika je, dakle, cijena otkupa (vlastite) kože u novonastalim državama. Jednostavnim jezikom rečeno: dosad se, otprilike, znalo koliko moraš imati, i koliko trebaš dati da se osjećaš bezbjednim. Poslije Janše, ta stvar, odnosno cifra, postaje relativna. Jer, novac koji je pripao Janši i kompaniji, preusmjeren je za finansiranje njegove stranke SDS, koja je, gle slučaja, istjerana iz Socijalističke internacionale, baš kao i Dodikov SNSD.

Bilo kako bilo, stvar se, barem za Sloveniju, zasad dobro završila. Ima neke pravde da se to dogodilo u blizini ljubljanskog Cankarjevog doma odakle su stigle prve poruke da se ne može ostati u Jugoslaviji koju bi vodio Slobodan Milošević. I ima neke gorke ironije da ispred ljubljanskog suda “demonstrira” nekoliko desetina Janšinih pristalica.

 Janez i Ibro

“Baš kao onda za Miloševića, samo razočarani klerikalci i ljudi iznad 70 godina napunjeni mržnjom protiv svega drugačijeg”- kaže prijatelj, pisac i odličan poznavalac pulsa u slovenačkoj prijestolnici.

I, tako, nađu se dva Slovenca Janez i Ibro u Sarajevu. Pita njega Ibro:

- Je li Janez, eto vi ste Slovenci kažu pametni, znaš li ti koja je sličnost između boga i Hasana Čengića?

- Ne vem, kako bi znao? – odgovori Janez.

- Pa nijednog ni drugog nigdje nema u papirima, niti dokaza da postoje, a (blago se pobjednički naceri pokazujući na zgrade u centru Sarajeva) – a sve ti je ovo njihovo vlasništvo. Haj’ ti lijepo u Sloveniju, vidiš da ništa ne kontaš.

Janez se malo skruši, nije mu prijatno.   

- Mala, daj nam ove dvije pive. – prekinu Ibro neugodnu šutnju. Platiće Janez. On i Hasan su tolike godine radili zajedno.