Sloboda, sinonim za ropstvo

Još, dakle, sedmica i na izmaku je godina koju nemamo zbog čega pamtiti: još jednom nam je s visokog mjesta poručeno da će nas izbaciti iz Vijeća Evrope, da će nam uvesti vize za putovanja, da nismo nizašta. I u 2014. godini, godini jubileja će, hvala na pitanju biti tako. Najbolje će proći oni koji se budu imali čega sjećati... 

Piše: Ahmed Burić za Radiosarajevo.ba

Ovako. Je li uvreda napisati da je zastupnica Evropskog parlamenta i predsjednica Odbora za jugoistočnu Evropu tog istog parlamenta, Doris Pack, ustvari, preslik sadašnje Evrope.

Naizgled energična i poduzetna, a u osnovi konzervativna i na kraju nesposobna da riješi bilo kakav ozbiljan problem, ona koristi svaku priliku da podsjeti da Bosnu i Hercegovinu treba iznova kazniti: bilo oduzimanjem sredstava iz famoznih IPA fondova, bilo izbacivanjem iz Vijeća Evrope, bilo ponovnim uvođenjem viza za njezine građane. Ne zna Doris, a i da zna, šta će joj, da svaka napametna, opća, en block kazna može samo zacementirati postojeće stanje i učvrstiti pozicije onih koji su na njih zasjeli. Na kraju će(mo) sve to platiti (mi) građani, dok će Dodik, Čović, Bakir, Zlatko, uvijek moći sjesti u svoj skupocjeni Audi ili BMW i otpeljati se na novi krug pregovora u Prag, Bruxelles ili neku treću jednako ili manje atraktivnu lokaciju.

A ide 2014, godina u kojoj se “slave” jubileji. Sto godina od Sarajevskog atentata, i 30 godina od Zimske olimpijade: dvaju događaja koji su obilježili i usmjerili tok povijesti ovoga prostora, i ovoga grada, jedan koji je otvorio Pandorinu kutiju evropske povijesti i započeo “stoljeće koncentracionih logora” i drugi koji je bio kruna jedne (lokalne) renesanse, događaj kojemu se danas mora priznati da je u simboličkom smislu bio “peak” društvenog razvoja zemlje koja se zvala Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina. U pravu su oni koji tvrde da se naša povijest ne može gledati izolirano; totalitarna svijest koja je ovdje decenijama postojala – a danas postoji u svom pervertiranom, nacional-kapitalističkom obliku – uvijek je išla pod ruku sa jednom vrstom liberalizma, pa i uređenosti, koji naravno, nikada nije bio dovoljan da bi se Bosna i Hercegovina mogla smatrati slobodnom zemljom. Ali, jeste pružala neku nadu, ili barem iluziju da može (i) drugačije. Danas te nade više nema, a kako bi je i bilo kad je današnja “sloboda” zapravo sinonim za (dužničko) ropstvo. Biće, na kraju, da će za tu 1984. godine u pravu biti samo George Orwell koji je pišući svoje distopijsko djelo 1948. godine zapisao: “Rat je mir. Neznanje je moć. Sloboda je ropstvo.”

Magija

Jer, ovo društvo nije ropstvo samo za tipove koji su se nagrabili u njemu i čekaju povoljnu priliku da zdime u hlad i anonimnost uživanja (pokradenog) blaga. Pita li danas iko – a Doris Pack i Peter Sorensen, valjda, najmanje – recimo Nedžada Brankovića i Edhema Bičakčića šta su uradili u seriji poslova svođenja velikih firmi - Željeznica Federacije i Energoinvesta – na nivo najvećih gubitaša u kojima su propale desetine miliona eura. Ne pada im na pamet, a i zašto bi – prvi se uredno bavi proizvodnjom eko hrane i krckanjem onoga što se na vrijeme uzelo, dok drugi dobiva koncesije za hidropotencijale i opet uživa u blagodetima stečenog. Tako je i s Draganom Čovićem: čovjek tvrdi da je vilu u mostarskom naselju Bare zaradio legalno, od menadžerske plaće, a radnici otpušteni iz nekolicine firmi su zakazali Radnički božić, proslaviće praznik demonstracijama pred tom istom vilom. Poslovično inteligentni Hercegovci koje sam pitao o eventualnom ishodu ovih prosvjeda, zakazanih i u pravo vrijeme i na pravom mjestu, pomalo skeptično klimaju glavom, odgovaraju na moje pitanje “može li šta biti od tih protesta?”, otprilike ovako:

“Prosvjed su zakazali ljudi za koje baš ne možemo reći da su od velikog povjerenja. Može se desiti svašta, a ponajprije to da se organizator i onaj protiv koga se prosvjedi organiziraju lagano nagode. I nikom ništa.” Bude li tako, biće to još jedno u nizu razočarenja, u kojem se mali potkupljivi neposlušni “građanin”, nakon što shvati da je u društvu koje je napravljeno tako da svaka promjena boli, krene spuštati glavu i izvlačiti za sebe obično jednokratnu korist. A ne bude li tako, pa ovi prosvjedi budu nekakav prekidač za izlazak iz ropstva, onda ćemo ovaj Božić proslaviti kao početak jednog novog vremena. I biće nam drago što se magija jednog umjetničkog čina prenijela i izvan dasaka na kojima se igra.

Ima, naime, u HNK-u Mostar višestruko rasprodana hit predstava Chick Lit, tekst Damira Šodana u režiji Tanje Miletić Oručević koja govori upravo o tome: u kući lokalnog tajkuna sprema se promocija knjige i oko toga se okupio sve sami krem društva, jer tajkunova žena objavljuje svoju hit-knjigu, neku vrstu životnog priručnika samopomoći za sponzoruše.

Tranzicijsku idilu u kojoj učestvuje cijeli hranidbeni lanac društva – od svećenika do new age seksualnog gurua, preko književnnog kritičara, poznatog pisca, te ratnih generala – kvare protesti radnika koji od tajkuna traže svoja prava. Ovdje ne treba pisati kako stvar završi, ali treba podsjetiti da nailazi talas protesta koji treba usmjeriti u pravom smjeru. Ne prema imaginarnom “Velikom Zlu” koje, baš kao i pričama Doris Pack, simboliziraju “političari”, nego prema konkretnim ljudima koji su ovu zemlju i doveli u stanje ropstva.   

Jer, da se nakratko dotaknemo jednog problema, naš temeljni problem nisu psi. Nego gospodari.

Psi smo, zapravo, svi mi ostali.