Sloboda, cijena ropstva?

Piše: Ahmed Burić za Radiosarajevo.ba

Gdje god dođeš, svi pričaju o Farmi, a niko je, kao, ne gleda. Te došao Memo, te Ekrem je čas sluga, čas gospodar, te Zorica Marković peče krme na ražnju… Zanimljivo je kako nacije postaju robovi: prvo im se ispere mozak, onda pristanu na baš sve što im se servira, i na kraju im se daju mrvice: da gledaju “poznate” kako rade ono, što bi, najvjerovatnije, radili i gledaoci sami, kad bi bili u istoj situaciji.

(Naš) Svijet polako postaje nalik mračnim vizijama pisaca iz polovine prošloga  stoljeća - koji su predvidjeli kontrolu svih potreba. Šta je sljedeće? Da se na svim ulicama postave kamere koje će nas snimati 24 sata dnevno, pa ćemo se onda stalno moći gledati? Ali kako? Ako smo svi akteri, onda gledatelja nema.

Još malo, i mogle bi krenuti igre sa smrtnim završetkom, samo da se zadovolji potreba naroda gladnih hljeba, a željnih spektakla. Čini se da nije daleko dan da recimo neka folk dama motornom pilom odreže nogu, recimo, Eri Ojdaniću, a da Ana Nikolić i Wendy obznane kreativnu vezu iz koje bi nastalo novo tumačenje Hegelove Fenomenologije duha, jedući usput džigericu nekog od kolega iz realityja.

Mi, brojevi

Način na koji postajemo roblje, vidi se na svakom koraku. Kad vidite vijesti da automobili političara dostižu astronomske cijene, svejedno vam je je li to 126.000 ili 155.000 maraka. To je za vas još samo jedan broj, o kojem se ne pitate, cifra koja vam poput trake prelazi ispred očiju dok razmišljate kako ćete kupiti dječju hranu ili platiti struju za ovaj mjesec. Kao što ste broj i vi sami.

Stvoreno je kraljevstvo pohlepe u kojem će oni koji su gore ići do posljednjeg roba, ukoliko ih se ne zaustavi. Do zadnjeg pfeniga koji mogu izvući iz naših džepova.

Ali, postoji jedna stvar koju su zaboravili. Da neće imati kime vladati ako svi pomremo. To mi je prije dvije nedjelje palo na pamet u Konjicu, u bivšem Titovom bunkeru pod zemljom, labirintu hodnika i prostorija, koji nas opet vraća u orwellovske i lucasovske vizije o kontroli svijeta. Taj splet tunela građen je za potrebe skrivanja Vrhovnog komandanta i vojnog partijskog vrha, od nuklearne katastrofe.  U njemu su kino-dvorana, agencijska redakcija, saloni, spavaonice, pored tajnog ulaza protiče smaragdna Neretva.

Ali, svaka fiks - ideja uvijek zaboravlja osnovni predmet zbog kojeg je nastala. Jer, šta bi bilo da su Rusi i Amerikanci zajedno nuklearnim oružjem napali Jugoslaviju? Ona bi, naravno, nestala kao i svi njezini stanovnici. Pa, koji bi onda bio valjan razlog da preživi komunistički vrh? Čime i kime bi upravljali, i koliko bi vrijedio njihov život poslije nuklearne katastrofe? Ničim. I ništa. Zato je taj bunker zapravo artefakt, metafora sadašnjeg i budućeg svijeta u kojem trebaju preživjeti samo oni koji bi kontrolirali. Ali, kako ako pomru svi oni koji “treba” kontrolirati.

Stvarna lica prosjaka

Ta “sloboda”, koja polako izrasta u ropstvo vidljiva je i na licima prosjaka. Sve je manje onih koji su “dizajnirani” i glume za biznis, a sve više onih neuhranjenih, bez zubiju, starih i oronulih. Njihovi su pogledi prazni, a s njima se nema ko obračunati jer su samo najniži sloj armije od skoro 60% nezaposlenih.

A možda je tajna “Farme” u tome da nezaposleni gledaju one koji imaju posao? Ili je to zamjena za odlazak u prirodu, na more, u neki idiličan, sanjani svijet u kojem svaki novi račun ne izaziva bol u grudima, a svaki novi jeftini proizvod nije potencijalni otrov.

Ko zna kako će se ovo sve skupa završiti. Nada da ćemo se jednom probuditi iz ružnog sna, već je odavno iščezla. Kao i to da će se politika vratiti interesima čovjeka, a čovjek zemlji, i proizvoditi nešto što će ga moći prehraniti. I šta je onda čudno u tome što svi gledaju “Farmu”, odnosno što svi pričaju o njoj, a niko je ne gleda. Ništa? Ljudi s jedne strane 24-satne kamere nisu pametniji i bolji od onih s njezine druge strane. Granica između dviju “realnosti” je skoro izbrisana: jer, kao što se duga bolest ne može izliječiti preko noći, tako se ni preko noći ne može postati mudar, poznat, lijep ili dobar.

Zato smo svi mi - farma. Životinjska. 

Naša je sloboda postala naše ropstvo, a naša banalnost naša drama.