Sarajevo, ledeno doba

“Čistoća je pola zdravlja, a nečistoća druga polovina”, ponavljaš staru uličnu “mantru” koju je u trenucima vesele dokolice, još u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća, smislio neko od starije raje, i kod Katedrale zaobilaziš ledeni put na trotoaru, vraćajući se iz Vodovoda.

To može završiti na tri načina, i sva tri mogu biti jednako pogubna: ako ste preblizu izlozima, odozgo s krovova vaš očekuje ledenica koja vam se, ako imate sreće da promaši tjeme, može zabiti direktno u vrat. Nakon toga  ide jurnjava do KCUS-a u kojem od zavisnosti od osiguranja koje imate li  skončavate čekajući u hodniku u najtežim mukama, ili se ljudi koji su nagrdili na ledu dolaze diviti vašoj povredi dostojnoj najboljeg horrora.

Ostanete li, pak, na ledu samo je pitanje trenutka kad ćete kao Christopher Dean izvesti pokušaj trostrukog aksla ili se kao Sonia Henie zavrtjeti i direktašica istresti bubrege u blizini nekog ugostiteljskog objekta, iz kojeg će doprijeti glasni, iskreni smijeh ‘prave’ raje, koja nije budalasta da iđe hoda po ‘vakom užasu. Od svih gadnih vremenskih nepogoda i međeđih situacija u Sarajevu,  najgore doba je kad se topi led.

Pri tim uslovima, na ovakvu vaktu i zemanu,  zaboravite da išta idete učiti,  plaćati ili ovjeravati, jer papir koji upadne u sarajevsku polukaljužu/poluled je odmah prestao važiti. Da ne govorimo za gadgete nove generacije gdje je smartphoneu ili Ipadu ekspresna dženaza ako okine na ulici negdje u blizini tramvajske pruge. A da, dužan sam još jedan mogući rasplet situacije ako izbjegnete ledenice ili stropoštavanje na trotoar realno je da će vas jedan od derutnih GRAS-ovih tramvaja odmah likvidirati na mjestu, što je bolje nego da se patite na KCUS-u slomljenih udova i kralježnice. Istina i bog, ukoliko niste u manijakalnoj depresiji slaba je to utjeha, kao i u (opet depresivnoj) narodnoj poslovici – “što smo ove godine vidjeli snijega – vidjeli smo”! Jedina istinska konstanta narodne misli jeste da optužuje ili kune – bez toga je skoro besmislena – pa je najbolja poslovica o snijegu ona da ko ga god voli dabogda mu u kući padao, spojeno i neprestano sve dok ne dođe mart i proljeće. Je proljeće je a u meni zima, što bi rekao moj drug Loša, taj mag vremenskih elipsi i neprežaljenih ljubavi.

U Sarajevu, ionako, niko za jedan dan nikada nije obavio ono što je naumio, nego, ako ima sreće – pola. Po ledu, pola od pola.

Ukoliko ste, pak, osuđeni da živite u padinskim dijelovima grada i morate izaći pa sići niz stepenice, recimo, kod Olimpijskog muzeja, ili niz Mejtaš, odmah ponesite injekcije, jer je lomljenje kuka, ili barem noge, kladioničarskim jezikom rečeno – iz jedan u jedan. Ako ste, pak, dovoljno naivni da pomislite da se, zbog toga da snijeg nije očišćen, trebate požaliti nekom od upravitelja vaše zgrade – stvarno ste budala! Da, to su one firme za koje niko ne zna kako su nastale, ali je sasvim izvjesno da ćete promjenu sijalice u stubištu ili novu bravu na haustorskim vratima čekati duže nego račun za njihove usluge. Od svega toga, jednom mjesečno vidite tetu koja vam se požali “da, vjerujte, da nema vas ne bi mi im’o ko kantu vode nasut’, a fala vam i za cedevitu”, i bog te veselio. Majstori iz firmi za upravljanje – čuj upravljanje, je.o te - stižu uvijek prekasno, i oni su vjesnici Armageddona. Strogi i neumoljivi. Za njih ne postoje mali kvarovi – “uuuu, ovo je sve trulo, treba sve raditi”, niti ima ‘malih’ tema i razgovora  -  “ove se cijevi ovdje mijenjale ima sedamdeset godina”! Oni su glasnici vječnosti, a sve što obično urade jeste da se izgube prvom prilikom kad mogu jer  - “ko će raditi po ovakvom vremenu!?”

Dakle, ako ste slučajno tu i pomislite zašto se u Sarajevu nije otopio led, znajte da nikad i neće do kraja. Mi nismo kao ambasador BiH u Norveškoj, koji lopatom čiti snijeg ispred svoje rezidencije. Jer, led je, prije svega, u našim srcima, i nekako je prirodno da je izašao na ulice i da nas drži okovane. Ako vam kažu da nekada nije bilo tako, možete im vjerovati, ali budite oprezni: onih koji trebaju biti tu s lopatama i očistiti snijeg ima sasvim dovoljno zaposlenih, ali oni, poput trojice koju gledam u Mula – Mustafe Bašeskije skidaju novogodišnji nakit sa žica iznad tramvajskih vodova. Oni su na drugim poslovima.   

A mi? Mi smo trajno zapušteni, i led koji nas drži opkoljene trajna je posljedica. Lopate smo, valjda, zaboravili jer nas je stid što smo ih nekad držali u rukama, a nemamo dovoljno znanja, valjda ni materijala da snijeg i led otopimo hemijskim sredstvima. Mrlje koje ostaju na bjeličastoj površini su, zapravo, mrlje naše savjesti, ali mi više nemamo snage ni misliti o njima. Mi još samo možemo paziti da se ne slomijemo, do kraja.

Jer, ovdje biti bolestan ili biti ovisan o nečijoj pomoći znači biti vrijedan sažaljenja. Mi možemo voljeti, samo ako žalimo.

I zato smo u ledenom dobu. Preživjeli koji dočekaju sunce izaći će jači za još jedno tužno zimsko iskustvo.

 U ledenom dobu.