Ruka ruci, nismo Turci

Piše: Ahmed Burić

I dok se polako svode rezultati lokalnih izbora, jer kod nas sve ostaje u sjeni politike, desila su se dvije stvari koje međusobno nemaju dublje veze, ali ih spaja ista nit. Nit Bosne i Hercegovine i njezinih usuda, i podsjećanje na dvojicu umjetnika koji su na osebujan način prikazivali taj svijet i stekli svjetsku slavu.

Berber i Andrić

Prvo je u ponedjeljak u svom zagrebačkom domu preminuo Mersad Berber. Iznenada i tiho, otišao je slikar o čijem djelu postoje različita mišljenja, ali mu čak ni najstrožiji kritičari ne mogu odreći majstorstvo. Slikar koji se poigravao svijetom mističke Bosne, Velasquezovim damama, konjima, nišanima, likovima iz prošlosti, “usudom Bosne i njezinih ljudi”, kako je sam govorio, bio je osebujan talent. Rođen u Bosanskom Petrovcu u obitelji tkalaca ćilima, ponio je tajnu boja i otisaka u svijet, i ostavio jedan od najvećih tragova u povijesti likovne umjetnosti na ovom prostoru. Možda nije vrijeme i prillika, de mortius nihil nisi bene, ali red je da se zapiše i oda počast. 

U nekakvom osobnom leksikonu pod “B” moglo bi stajati – raskošan grafičar, krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih uradio zaista fascinantne radove na tragu Dizdareve poezije, kasnije koketirao s raznim pravcima i pomalo komercijalizirao svoje djelo, ali svakako jedan od najvećih koje je ova zemlja ikada imala. Oni koji ga nisu voljeli i koji neće doći ni na jednu od dvije(?) sarajevske komemoracije, ali nikada otvoreno, nego baš sarajevski, poluhinjski, najviše su mu predbacivali njegovo političko djelovanje, blizinu nekadašnjem hrvatskom predsjedniku Tuđmanu . Tako je s Bosnom, kriv si kad si tu, još si krivlji kad nisi, ma kakav da si. Ali, sad je sve gotovo, i ostaje djelo koje je zadužilo generacije i koje će biti veliko svjedočanstvo jednog vremena. Umjetnik teško da može više.

Kako jednom zapisa jedan drugi umjetnik kojeg se čovjek mora sjetiti kad se govori o Bosni i usudima, a riječ je, naravno, o Ivi Andriću - “Posle naše smrti možete ispitivati i šta smo bili i šta smo pisali, za našeg života samo ovo drugo.” Umjetniku Berberu i njegovu djelu neće naštetiti bilo šta što bi se u njegovoj biografiji pronašlo, jer  ono što je ostavio puno je više od života većine smrtnika. Velike, zaista velike su bile njegove grafike i moglo bi se reći da je on bio prvi koji je našim generacijama otvorio put gledanja i doživljavanja svijeta . To mu se mora priznati, a to je zadužbina velika kao planina.

Mersad Berber

Googleova ćuprija i rušitelj neimar

Dva dana kasnije,Google je na svom siteu postavio sliku Višegradske ćuprije odavši počast jedinom našem književniku kojeg je sustigla slava Nobelove nagrade. U današnjem svijetu je to velika počast, skoro da veće u svijetu popularne kulture nema, i nekako čovjeku bude drago kad vidi da negdje hiljadama kilometara daleko neko cijeni rad jednog čovjeka koji je sva svoja djela napisao o Bosni. “Sve je moje iz Bosne”, govorio bi velemajstor pripovijetke, čovjek koji je najbolje, kako je to sjajno primijetio crnogorski pisac Milorad Popović, osjetio slojevitost mraka u ovim krajevima.

Ne spadam, poput nekih kolega, u one koji misle da se preko Andrićeva djela može objasniti cijeli svijet. Ima tu stvari o kojima treba razgovarati i dobro je da je tako, ali opet, majstorstvo niti treba niti se može dirati. Andrićevi likovi su živi, on pripovijedajući njihove sudbine, dijelom zapravo pripovijeda sve naše zablude i paradokse. Kad, recimo, govori o lošoj vlasti, praznini tobožnje duhovne “elite ili “besmislenom turkovanju”, on pogađa i boljke ovoga vremena i tu je njegova umjetnost bezvremena i svevremena. Govoreći jezikom malih ljudi, Andrić je, poput ćilima, istkao svijet pun zamršenih čvorova, ali i svijet divnih boja i ornamenata. Svako novo udubljivanje u njegovo djelo pokaže još barem jedan sloj tako da na kraju mogu shvatiti one – a barem troje ljudi do kojim mi je stalo to radi - koji ga stalno ponovo iščitavaju. Mada ne mogu razumjeti ni šutnju andrićoljubaca to kad u “ime” njegova djela Kusturica uništava druge spomenike nulte kategorije i “otkriva” duh Republike Srpske u njegovom djelu.

Taipe, jarane, poznaniče sa Baščaršije

Ali, šutnja je naša najveća bolest. To su znali, uz sve razlike i Andrić i Berber, i otišli su živjeti, stvarati i voljeti Bosnu sa “sigurne” udaljenosti. No, kako čovjek promjenom mjesta ne mijenja svoju sudbinu, a u oba ova slučaja je bolje da je (bilo) tako, onda valja razmisliti odakle potječe ta naša mentalna lijenost, ta ljepljiva memla, koju su , svaki na svoj način, osjećali i Andrić i Berber?

Jer, u ovaj se vakat se tako udjenula i ostala neprokomentirana jedna besmislena izjava predsjednika turske vlade Redžepa Erdogana: “Između nas i braće Bošnjaka nema razlike”, veli Redžep Taip i tako misli da ide uz dlaku ovdašnjem svijetu. E pa predsjeniče, nažalost ili nasreću, ima  razlike: dijeli nas jezik, što je osnovno sredstvo komunikacije, a dijeli nas i činjenica da manji dio ovdašnje zajednice nekadašnju Otomansku imperiju – s kojom današnja Turska ima vrlo veze – ipak smatra okupatorom. Osim toga, s nivoa postkolonijalnih odnosa nije lijepo, a ni diplomatski.

Običan čovjek se neće lijepo provesti ako Indijcu kaže da je Englez ili Alžircu da je Francuz. Te se stvari ne rade, ali Bosna je jedinstvena i potom što je, da opet citiramo Andrića, zemlja u kojoj je svakog trenutka baš sve moguće, pa i to da turskom predsjedniku vlade svako dva-tri dana tutnu nekakvu nagradu ili povelju dok se seta Čaršijom. Takvi smo mi, mali, nekritični, volimo se pripetljati nekom ko reprezentira većeg i snažnijeg, ne bi li dobili barem malo podrške i samosvijesti. Pri tome, recimo, nije popularno govoriti da Taip-agina vlast drži u zatvorima oko hiljadu pisaca i novinara, ili da se on, recimo, ne rukuje sa ženama. Te se stvari prešućuju, stavljaju pod ćilim, ponavljajući uvijek istu grešku kad smo mi u pitanju. Naime, takvi smo kakvi smo, ali da izvine Redžep, Turci – nismo, taman da se svijet izokrene. Kao što među pustim braniteljima Andrića nije popularno stalno spominjati da je  Andrić u nekim svojim djelima muslimane nominirao Turcima, dobrim dijelom zbog toga što su sami sebe tako nazivali.  

I sad kad treba svesti račun, opet smo na početku. U slici Andrićevog dolaska u Istanbul, gdje ga je trebao dočekati jedan od njegovih najvećih životnih prijatelja magični Zuko Džumhur. Gleda tako Zuko istanbulske džamije, brijegove, avenije i sokake i veli:

- Niko ništa, a u posjetu im dolazi najveći turski pisac.

Pa ti vidi. Kompliciranost Bosne dolazi i iz nikada do kraja utvrđenog identiteta za koji je velika šteta što je skoro isključivo građen iz vjerske pripadnosti, a premalo iz ostalih elemenata kulture. U tom smislu, Redžepe, ima razlike. Jer, granice čovjekova svijeta su, ipak, granice njegovog jezika i tu je Ludwig Wittgenstein u pravu. Ili, jednostavno rečeno – “ruka ruci, nismo Turci.” Pa ko hoće neka se ljuti.