Reklama za ništavilo

Piše: Ahmed Burić

Dosta prašine ovih dana diglo se oko billboarda koje je Grad odlučio postaviti duž obale Miljacke. Dvojica arhitekata [Srđa Hrisafović i Riad Drino] su Gradskoj upravi opravdano i civilizirano, pokušali sugerisati da se veliki panoi uklone, iznijeli su argumente koji djeluju prihvatljivo. Ali, valja reći, ne govore do kraja o suštini postavljanja ovih rugoba. “Odgovor” Hamde Karića, višeg savjetnika za komunalne poslove ne govori ama baš ništa ni o čemu osim o sili i bahatosti kojima se vlast ili njezini pojedini “nosioci” obrušavaju na poreske obveznike kad im postave razložna pitanja.

Savjetnik Hamdo, čelična krila naše Avlije, poručuje “da nisu obavezni da pribavljaju mišljenja drugih institucija, pogotovo pojedinaca po ovom pitanju”, zatim “da Grad i gradonačelnik neće pristati na ultimativna prozivanja i pritiske, te “da uklanjanje ne dolazi u obzir.”

Mrš, šta vi imate pitati?

U tome, naime, leži dio problema: jer, ako ćemo Hamdinim jezikom, niti je Gradska uprava u granapu kupila tapiju da po gradu postavlja šta i kako hoće, niti je u budućnosti nešto moguće spriječiti, ukoliko građanstvo legalnim sredstvima provede proceduru da se stvar makne. Bez obzira na to što ton kojim komuniciraju odaje i sasvim izvjesnu upotrebu sile ako se neko s njima po nekom pitanju ne slaže. I bez obzira što se u civiliziranim zemljama nakon Hamdinog “saopštenja”, razmisli i o povjerenju gradonačelniku i ostanku na poslu čovjeka koji na taj način, direktno ili preko telala, mrška sugrađane.

Šta će nam papiri, kad fino može na silu?

Ali, može im se: u ovoj zemlji, svakako, niko osim Visokog predstavnika nikoga nije smijenio, tako da ni u Gradskoj upravi ne treba da brinu.

No, ovdje se čini važnijim jedno drugo pitanje. Kako je došlo do toga da se, bez praktično ikakvog nagovještaja i(li) javne rasprave, bez raspisa ili konkursa slika grada tako radikalno izmijeni? Prvo i prvo, što bi rekli naši (zatupljeni) narodi, ovo je grad u kojem je nelegalna gradnja sasvim normalna stvar i nikada se neće saznati tačan procenat građevina koje nemaju potpunu ili cjelokupnu dokumentaciju.

 Za nebodere, tržne centre, stambene zgrade, poslovne prostore, motele, trafike, tende i bašte, bilo je sasvim dovoljno da imate nešto hrabrosti i kakvu štelu i stvar, da opet citiramo narod(e), stvar ide k’o mlijeko. Na kraju se, pri legalizaciji, ispeče kakva životinja sitnog zuba, nekom se tutne veća ili manja guta maraka u džep i stvar legne. Odnosno ostane.

Pepi u Evropi: Veliki brat te gleda

Druga priča je ona o kraljevstvu marketinga i oglašavanja, uvezena kod nas kad i logika tzv. “tržišnog kapitalizma.” Sa prvog billboarda koji se ukazao na Skenderiji, poput Velikog brata, smješka se ne baš inventivno nacrtani kockasti lik Pepija, maskote kampanje integracije BiH u EU. Kakva simbolika!? Pepi, smišljen u činovničkim glavama, “čuva” billboard koji treba simbolizirati naš ulazak u Evropu.

Bilo bi lijepo znati koliko je para već sprženo u tu kampanju i koliko se još namjerava spržiti, a da niko na bilo koji način niti sugerira datum ulaska BiH u EU, niti početak pregovora, niti išta pod milim bogom. Važno je, dakle, da se priča o tome, da kancelarija za integracije u EU “opravdava” svoje preskupe novce, da se ništa ne proizvodi. I važno je da su Pepija nakačili na plakate. A hoće li do ulaska u EU uopće biti ljudi koji će pristupiti evropskoj porodici, kakve to veze ima? Imamo billboard. 

Od besmislenosti opravdavanja postavljanja billboarda, besmislenije je samo opravdavati njihov sadržaj, koji u krajnjem i , zapravo, ne postoji. Kao što ne postoji ni valjan razlog da se bilo koji dio grada upropaštava za zakupninu od 15 KM po kvadratu. Jer, sve i da će se novci od iznajmljivanja prostora na billboardima zaista koristiti “za uređenje korita i vodotoka”, što je jedini dio Karićevog befehlajavnosti koji ima neku argumentirajuću notu, trebalo je, barem pokušati, reći nešto drugo. Država je u bankrotu, grad isto tako, a mi ( u ovom slučaju Gradska uprava) nismo sposobni na drugi način izvući novce, nego ćemo ih obezbijediti tako da građani i turisti ne vide, recimo, Vijećnicu, ali da gledaju u Pepijev animatorski i antropološki nedovršen lik, čije tri zvijezde na šalu, asli, simboliziraju tri konstitutivna naroda.  Kakva jeftina ubleha: tri oka u glavi, trojedinost teze, sinteze i antiteze koja se na kraju pokazuje kao Veliko Ništa.

Mi smo svoje prokockali

Nijedna vlast dosad se nije pokazala efikasnom u ovoj zemlji. Skoro je sasvim izvjesno da neće ni ova sadašnja. Sve te priče da će jednom krenuti strane investicije, da će se problem riješiti tako što će se prenapučeni javni sektor reducirati i da će se u privredi naći nova radna mjesta i da će ova zemlja jednom profunkcionirati kao evropski partner su dimne zavjese. Šal i sako malog Pepija koji će nas odvesti u Evropu. U istu onu Evropu koja, da parafraziramo holandskog putopisca Geerta Maka koji je prije par dana  promovirao svoju sjajnu knjigu i na našem jeziku, hoće urediti to da sva stabla maslina budu iste visine i krompiri budu jednake veličine, ali se neće pozabaviti time da iskorijeni homofobiju, govor mržnje ili neonacizam.  

Jer, mi smo svoju bitku izgubili. Onog trenutka kad smo povjerovali da nepotrebni ljudi izmišljajući nepotrebne riječi (jedna od njih je, upravo, billboard) preko javnog prostora “legalno” naplaćuju ono što je, svakako, naše.

Ali, to je već ozbiljna priča. Ozbiljnija i od Gradske uprave, i od Hamde i od Pepija, i od kampanje za Evropsku uniju.

To je priča pomoću koje je prevaren skoro cijeli svijet. Priča o tome kako su “magične” riječi kao što su monetarizam, marketing, strateško komuniciranje ili dizajn, važniji od suštine. Od toga hoće li se negdje normalno moći šetati ispod drveća, ili hoće li se s neke tačke moći vidjeti nebo.

Zato se i ne treba čuditi što nam je ovako. Što smo, na kraju, dobili aleju betonskih mjesta za plakate. Tamo gdje se kriju pravi razlozi, može ostati jedino praznina.

Da se ništavilo nastavi reklamirati.