Rat JNA bendova (2)

Ne samo da je Elvis J. Kurtovich s prošlom kolumnom potukao sve rekorde čitanosti nego je mnoge svoje čitatelje i poštovaoce izazvao na inventuru sjećanja.

Piše: Ahmed Burić, Radiosarajevo.ba

Put na moje jedino odsustvo iz Jugoslavenske narodne armije, u februaru 1986. godine, trebao je trajati 12 sati, a trajao je skoro tri dana. Vojna pošta je nosila broj 7640. Iz Ilirske Bistrice, slovenskog seoceta s dvije kafane, poslalo nas je u Rijeku, da nas obuče treniranju novopridošlih regruta, i daju nam činove desetara i razvodnika. Od svih podjela unutar Jugoslavenske narodne armije, čini se da je najjača bila ona na "džombe" i "guštere". 

Gušteri su, naravno, bili regruti, novaci koji su morali proći kroz razne torture i obuke, i po suncu se valjati u prašini za dobrobit socijalističke zajednice. Džombe su bili oni kojima je polako isticao vojni rok i koji su se prepoznavali tako što su su na dugim pertlama od čizama imali naredane žetone koji bi se dobivali u kantini, kao potvrda kaucije za pivske boce. Kupiš pivu i kad vratiš bocu – dobiješ žeton. Kad oko kažiprsta beskrajno vrtiš žetone nanizane na pertlu, znači da se primakao kraj odsluženja. Kad skupiš pet žetona, dobiješ pivo džaba. Iz ove perspektive radi se o začecima kapitalističkog djelovanja, duboko u pozadini socijalizma.   

U nekoj enciklopediji izgubljenog vremena, jedna od najobimnijih jedinica morala bi biti premotavanje žetona u jednu i u drugu stranu. U tom uzaludnom sportu, bilo je, zaista, pravih velemajstora, poput Bajramovića iz Zenice koji je u hladu kasarnskog parka čitava popodneva skoro mađioničarski virtuozno vrtio tu "spravu", čekajući da neko od njegovih klasića dođe i pozove ga na pivu i napolitanke.            

Bože, kakvo uzaludno vrijeme je tamo provedeno. Mladost – ludost, bratstvo - jedinstvo, rekao bi jedan prijatelj. Ali, barem se pjevalo. 

Bend za diviziju

Bio je novembar 1985. godine i u riječkoj kasarni Trsat valjalo je formirati hor od novopridošlih "guštera" sa svih strana nekadašnje domovine. Divizijski bend je bio baš prejak za ući u njega: svi muzičari u njemu bili su stari velemajstori s iskustvom, i znali su se "u dušu". Tu je svirao bivši bubnjar Ekaterine Velike - Firči (nedavno učesnik otužnog reality showa u Srbiji, bože na šta smo svi skupa spali!?). Njegova Tama je u riječkom vojničkom klubu svijetlila kao na bini njujorškog CBGB-a. Zatim je tu bio i Zlatko, gitarist splitskog benda Stijene, gdje je pjevao besmrtni glas Zorice Kondže, a na klavijaturama i basu je svirao neki Brane, ljuti tezgaroš iz Banje Luke, čiji je repertoar bio jugoslavenski nabildan: svirao je baš sve, od Ramo Ramo, druže moj do Don't you forget about me. Bio je bolji muzičar od njih obojice, ali nije bio tako poznat. On bi i otpjevao većinu repertoara, a tu i tamo bi na važnijim svečanostima nastupila Firčijeva tadašnja cura, pjevačica Marina Perazić.  

Nju znate: Program tvog kompjutera. Erotic electro pop grupa iz Rijeke. Ma, ludnica bend, fino vam kažem. Nezamislivo za vojsku - Jugoslovenska zabavna armija.    

E, ali, u riječkom Hrvatskom narodnom kazalištu Ivan Zajc trebalo je nastupiti za Dan armije, 22. decembar i otpjevati dvije pjesme: himnu Hej Sloveni i čuvenu Padaj silo i nepravdo, čiji je uvod genijalni varalica Bregović, nekako baš u to doba snimao na albumu Pljuni i zapjevaj moja Jugoslavijo. Borbena, jaka pjesma koju je proslavio film Bitka na Neretvi. Tamo je, između ostalih, pjeva ni manje ni više nego veliki Yul Brynner. Neka ispadne kukanje za izgubljenim rajem ili boljom prošlošću, ali neka se zna: mi više nikada nećemo biti tako veliki. Kao Yul na Neretvi.   

Horovi i jele

Momci iz benda se nisu htjeli patiti s probama hora koji ne zna pjevati, pa je Tezgaroš Banjalučanin rutinski provjerio jesam li spreman za taj zadatak. Imali smo audiciju po principu – na dva-tri tona otpjevaj šta znaš, i ćao. Suknuo sam, mislim, Idole - Devojko mala, ni Brane ni ja to nismo prvi put radili u životu, pogledao me je i kratko rekao:  

- Ti ćeš voditi ovaj hor. Pjevat ćete za Dan Armije.  

Mi smo tad bili klinci od osamnaest, a ovi iz benda po desetak godina stariji, frajeri s jugo karijerama. 

Da se odmah ne lažemo, moj "čin" horovođe nije bio nikakva umjetnička funkcija, to je značilo da valja odgovarati da svi dolaze na probe i da neko ne spava na složenim dušecima dok ostali pjevaju. Ni za eventualno falširanje na bini nije trebalo brinuti: dobili smo partnerice!!!

Dakle, Elvise, nije samo Brega imao ženski hor u vojsci. 

Hor se zvao Putokazi. Sve mlade divne riječke cure u koje smo gledali kao djeca u izlog slastičarne. Da nam nisu davali toliko broma u čaju i juhi, mislim da bi nam pantalone popucale od erekcije na prvoj probi. 

Evo njihovog jedinog snimka na YouTubeu: 

To je kasnije postao poznati riječki ženski zbor, koji je nakon osamostaljenja predstavljao Hrvatsku na Pjesmi Evrovizije. I danas, kad god se negdje pojave na televiziji, ja uredno kažem:  

- Ja sam pjevao s njima u vojsci. 

"Čarapani" i "Mađari" 

I onda u nečijim očima vidim onaj pogled koji neumitno govori – evo vidi, ovaj opet nešto laže, izmišlja. Ali, nas petnaestak vojnika uredno je zapjevalo na Dan Armije. Istina, nismo se čuli od orkestra. Nije da nas pravdam, ali bili smo izmučeni dugim pješadijskim odlascima na Grobnik. To što smo bili "pjevači", nije nas poštedjelo obuke. Pješačiš po dvadeset kilometara dnevno, i onda na probu. 

Tako, valjda, nisu driblali ni hor Crvene Armije. Uvijek su bila neka gađanja i nekakvi manevri, na koje smo kretali u pola šest ujutro, a s kojih smo se vraćali mrtvi umorni. Kako onda pjevati?  

Čarape su nam smrdjele da te bog mili sačuva. To nije mogla oprati nijedna mašina. Ovi šminkeri iz benda su nas zvali Grobničani, a bili smo nešto između grobara i leševa. Riječke cure, kao, uostalom i "kolege" iz benda su nas gledali s visine i s blagim prijezirom.

Kako i ne bi, izgledali smo kao pravi bijednici. Istina, tu i tamo bi njihova voditeljica, mogla je imati dvaestpet ili šest godina, od glave do pete, pogledom koji tačno odaje šta bi se dogodilo da nismo na dužnosti, znala odmjeriti nekoga od nas. Najčešće Kovačevića iz Beograda, za kojeg se iz aviona vidjelo da je (beo)gradski šmeker. A i pričalo se da mu je otac čivija u Saveznom sekretarijatu u Beogradu.

Prvo smo probali u učionici za političku nastavu, a zadnje tri ili četiri probe imali smo u kazalištu, na pravoj bini, uz proscenij, zavjesu, cugove i svjetla. Bilo je pravo čudo kad su nam otvorili malu salu za vježbe. U njoj je, kao veliki sarkofag s blagom, zasjao koncertni Steinway, najbolji klavir na svijetu. Tada ih je moglo biti ne više od tridesetak-četrdeset u cijeloj Jugoslaviji. Pokušao sam skriti uzbuđenje, da se ne primijeti trema i da izgleda kao da sam ja takvim instrumentima prilazio sto puta u životu. 

Ta gluma je morala biti kretenska nekome ko je mogao vidjeti taj prizor sa strane. Ali, nije važno. Odsvirao sam nekoliko tonova neke Bachove vježbe, čega sam se s mirisom kolomasti i tečnosti za puščanu cijev u nozdrvama mogao sjetiti, i čuo onaj besmrtni ton. Ton koji proizvodi samo jedna vrsta instrumenata na svijetu – klaviri iz radionice Heinricha Engelharda Steinwega, njemačkog emigranta iz brdovitog Seesena. 

Okinuo sam vječiti C-dur na njegovoj klavijaturi, a Grobničani su zapjevali: 

- Hej Sloveni, jošte živi duh naših djedova...

Za praznik, izašli smo na binu. Reflektori su zablještali, a ja sam pokušao hvatati taj treći glas, u tom trenutku zaista neuhvatljiv. 

U prvom redu sjedili su generali. Njih ću tri-četiri godine kasnije vidjeti u dokumentarcima koji su srpske obavještajne službe snimale i predstavljale  "nepobitne" dokaze da Slovenci i Hrvati razbijaju Jugoslaviju.  

Završili smo, generali su nam aplaudirali, kao i njihove žene s natapušenim frizurama ala Marge Simpson. Aplaudirao je i ostatak publike, čak i Marina Perazić. Ljudi, nisu imali drugog izbora, jer ozbiljna lica generala Čada, Čanadija, Špegelja  - čudno, sve neka "mađarska" prezimena (!?) – i avantura je prošla

Deset nagradnih dana u Sarajevu je prošlo u trenu, dva i po u putu. Napili smo se Zvečevo konjaka do Zagreba i voz nam je pobjegao. 

Ponekad poželim tako zapjevati: kao onda s Grobničanima, davne zime u kojoj je vjetar s Kvarnerskog zaljeva dolazio do kostiju probijajući uniforme. Njihova izblijedjela sivomaslinasta boja, samo nekoliko godina kasnije se, kao neka opaka tečnost, zelena kuga, izlila okolo i krenula ubijati sve nas, koji smo pjesmama dokazivali doživotnu vjernost.