Rat i mir

Vivat Academia: šta se dogodi kad šutnja pređe u tanjur

Piše: Ahmed Burić za Radiosarajevo.ba

Da ovo društvo nema ni mjere ni karara, odavno je jasno i (odbjeglim) pticama s grana: dug prema MMF-u je odavno prešao dvocifreni broj milijardi dolara, ono malo firmi što radi polako ali sigurno propada, a javna preduzeća se međusobno optužuju: na sceni je implozija, potonuće subjekta kojeg unutarnji (pod)pritisci na kraju dovode do rasprskavanja.

Zaposli mi ovog malog za dekana

Za štrajk profesora sarajevskih univerziteta bi bilo najbolje da se ne dogodi. Jer, donio bi, zaista, veliku štetu: nastava koja ne bi krenula na vrijeme usporila bi procese, pomjerila ionako labav kalendar socijalne dinamike i u krajnjem bi, na kratak ili nešto drugi rok, armiji besposlenih pridružila značajan broj studenata. Katastrofa, ali, objektivno, šta se drugo moglo očekivati od ovakve, bijedne vlasti? Ali, ako ćemo pravo i akademske zajednice koja je sve vrijeme, uz nekoliko časnih izuzetaka, bila “intelektualni” servis nazadnjaštva koje gledamo zadnjih dvadeset(ak) godina. Znam da ovim možda navlačim bijes raznoraznih pseudoznanstvenih tranzicijskih centara moći (to, uostalom i jeste cilj), ali šta se drugo moglo desiti fakultetima koji su sve ove godine “mudro” šutjeli? I čekali da im država prebaci određeni transfer novaca koji će se razdijeliti prema internim kriterijima. Na većini fakulteta se objektivno primalo više studenata nego što ikome treba, na profesorskim i asistentskim mjestima zapošljavali su se “zaslužni” kadrovi koji su svoju diplomu “završili” usput, uz export - import poslove. Na te iste fakultete namještala se uža i šira familija, tetići, amidžići i daidžići, ljubavnice, bivše i buduće supruge političara, ekipa koja se s materijom koju treba predavati susretala između ljetovanja u Dubrovniku i Zimovanja u Jakobsfeldu. Ništa se, braćo i sestre, drugo nije moglo dogoditi, nego ono što se danas događa.

Jezivu, neljudsku i ponižavajuću mogućnost da univerzitetski profesori ne prime plaću za prošle i nadolezeće mjesece stvorila je, dakle, nadaleko čuvena i u Bosni tako čuvena atmosfera netalasanja. Sjećate li se recimo, ijednog krucijalnog pitanja ovog društva – od pljačke u privatizaciji do alžirske grupe - oko kojeg je tzv. “akademska zajednica” imala minimum konzistentnog, odgovornog stava. Ma jok, bre. Ne sjećate, jer ga, jednostavno, nema. Sve ove godine propasti, akademska zajednica (opet ne smijemo ispustiti izuzetke, ali oni čiji rad znam i poštujem, svakako misle slično) bila je šutljivi pratilac pogrebne povorke, saučesnik u stvaranju Potemkinovog sela “akademizacije” društva.

A što Držav(n)a ne bi bila moja?

Da nije tako, kako bi, recimo bilo moguće da se ovih dana, pred očima cijele javnosti sudbina Državne bolnice rješava na liniji Bakir Izetbegović – Ejup Ganić. Za one koje možda ne znaju, supruga člana Predsjedništva Sebija (inače profesorica na sarajevskom Univerzitetu) postavljena je prošlog marta za direktoricu te bolnice. Ono što se dalje može saznati, i sarajevska je javna tajna, uglavnom ide u pravcu činjenice da se nova direktorica sprema obaviti zadatak pripreme da ta bolnica završi kao dio Medicinskog fakulteta privatnog univerziteta SSST, pod Ganićevim vodstvom. Jer, ko će sad graditi toliko zdanje, sa svim postojećim kapacitetima: zar ga nije bolje privatizovati i staviti u funkciju društva (jednog ili više) lica koji iz svega trebaju profitirati. To što je u toj igri – a paralelno se odvija proces SDP talibanizacije bolnice Koševo - veliki broj lica iz “akademske zajednice”, to baš i nije njezina briga.

“To su druge stvari, to je politika”, odmahnuće vam rukom većina akademskih titular ako im, novinarski podastrete ove argumente. U privatnim razgovorima je već malo drugačije, jer i oni najrezistentniji na nastalu situaciju koja najviše podsjeća na baru, polako razumiju da kad se ljudi kad treba ne bave politikom, ona pozabavi njima. I onda ga ih dovede u poziciju u kojoj su danas naši profesori, pa i studenti. U baru punu mulja, kako prije rekosmo.

Do konačne privatizacije

E sad, da ne ispadne da su svi isti, i da se ne ogriješimo o one s kojima je čovjek provodio i još uvijek provodi značajan dio svog životnog vremena valja reći i ovo: u ovdašnjoj akademskoj zajednici bilo je i ima značajan broj onih koji svoj posao obavljaju s maksimalnom odgovornošću, posvećenošću i ljubavi prema poslu. Neki od njih su žrtvovali dobar dio svog privatnog života i materijalne dobrobiti da bi radili prema kriterijima koje zahtijeva univerzitetska titula. I na tom putu nailazili i još uvijek nailaze na različite prepreke. Prevashodno zbog njih, treba biti na strani onoga što traži Savjet Univerziteta, jer su i ova (i svaka prošla i buduća vlast) sigurne samo onda kad ušutkaju sve tragove kritičke misli i djelovanja. Kad, poput osnivača novih Univerziteta, dobiju kao nagradu ono što je gradio i razvijao neko prije njih.

Za kraj, evo i jedne ilustrativne anegdote: jednom, ima tome i desetak godina, prijatelj, inače dekan jedne od visokoškolskih institucija, žali se na jutarnjoj kafi:

-    Imao sam ovih dana prijemne, veli on. Pa nastavi: Razmišljam da se razdužim od fakulteta, uzmem porodicu i povedem ih nije više važno gdje, na Novi Zeland, u Južnu Ameriku, samo da ovo više ne gledam.

-    Pa šta je, zar je dotle došlo? – pitamo mi ostali začuđeno, znajući s kojim entuzijazmom i ljubavlju čovjek pristupa akademskom poslu.

-    Čovječe – bez daha će on – imali smo na testu pitanje “ko je napisao knjigu ‘Rat i mir’. Oko sedamdeset posto ljudi odgovorilo je da je to Senad Hadžifejzović, jedno dvadesetak posto nije odgovorilo ništa, a svega oko deset procenata zna da je to bio Tolstoj.

Toliko, dakle, i o (budućim) studentima. Krah Univerziteta napravili su oni koji su prvo privatizirali rat, pa onda mir, da bi, eto, na kraju stvar stigla tu gdje jeste. A može li gore? Pa može, što bi rekao veliki Walter Benjamin “do konačnog uništenja”. Do zadnje tačke privatizacije. Da se ne podijele plaće, da nastave nema, a da univerzitetski resursi pređu u ruke onih koji su, zapravo, i uništili njihovu vrijednost.

Jedina “sreća” u svemu tome, što kad se to konačno desi, neće više biti nikoga ko će moći slušati njihova “predavanja” i pohađati njihove vježbe. Jer, svi će pobjeći. Ili ostati ubijeni. “Akademskom” tišinom. Koja se, eto, može narušiti samo kad dođe do praznog (profesorskog) tanjura.