Protiv laži

Piše: Ahmed Burić za Radiosarajevo.ba

Dragi naši (javni) mediji ili šta bi sve, za dokumentarac o svom ocu Richardu, mogao snimiti Holbrooke jr.? Kad si negdje van BiH, što je u ovom trenutku slučaj nesretnika što troši svoje baterije i slovenačku struju dok ovo piše, a nešto se ozbiljno događa, najteže je doći do elementarnih informacija.  Šta? Gdje? Kako? Koliko je ljudi bilo? I šta su zahtjevi organizatora koji se moraju ispuniti?

Gledano s (kratke) distance naše medijsko tržište najviše podsjeća na onaj buvljak na južnom izlazu iz Sarajeva. Svega, naime, ima, samo nigdje ničega što čovjeku zaista treba: te malo izvještaja iz propalih firmi po cijelom regionu, malo toga da je u Zagrebu potpisan ugovor da ćemo, ipak, moći prelaziti hrvatsku granicu. Ton kojim su vođeni ti pregovori navodi na pomisao da bi strana koja je pregovarala u ime bh. građana otprilike najviše voljela da svi ostanemo trajno u BiH dok se ne ugušimo, a da to strani koja treba dozvoliti -  hrvatskoj, uopće ne bi puno ni smetalo.

Elem, tako je: kad su krenuli protesti znalo se da je David Holbrooke, sin pokojnog Richarda, tvorca Daytonskog sporazuma, došao u BiH da o svom ocu snimi dokumentarac, da je mlada nestasala pjevačica dovela svog dečka odraslog (ali također nestasalog) fudbalera da se malo nauživaju (njezinoga) rodnoga kraja, te da se sivom mostarskom Aluminijumu pomalo smiješi zelena grana.

Nema raja bez rodnoga kraja

Ali, kukavni bili, što vele u Hercegovini, ako ste osuđeni na tzv. javne emitere. O demonstracijama se moglo saznati ili s “alternativnih” medija što rekli ovi naši mud(r)olozi ili od prijatelja i suboraca izvlačiti sms i facebook poruke. 

Problem razumijevanja ovih protesta u većini “oficijelnih” medija da se sagledati na dva nivoa. Prvi je, svakako, energetsko – generacijski: teško je očekivati od urednika i direktora postavljanog po političkom i naći – ključu da se nakon dvadesetak godina spavanja i prakse objavljivanja

onoga što pošalju političke stranke, odjednom probude i odmah podrže demonstrante. Pitanje je koliko bi, nakon takvog poteza, i ostali tu.  Drugi nivo je čista pragmatika: ova vlast će lagati i izbjegavati  odgovornost sve dok postoji  i posljednji um kojeg je moguće izmanipulisati.

Jer samo tako, pranjem mozgova su mogli ovoliko ostati tu gdje jesu.

Turski recept za grčku sikterušu

Na ispitima u ovogodišnjem junskom roku “pale” i televizije u Turskoj i Grčkoj. Ova druga je poduzela sve da – baš kao i ova naša “državna” – ostane na budžetima Vlade i  Parlamenta, a onda su političari procijenili da im, tako mlitavi i poslušni “novinari” s grčke nacionalke više ne trebaju, i ukinuli ih zbog štednje.

S Turcima je nešto malo drukčije: kadrovi tamošnjih glavnih televizijskih kuća pažljivo su regrutovani iz redova onih koji se ni po koju cijenu neće zapitati ništa o mračnijoj strani Erdoanovog vladanja, tako da je stvar opet valjalo razglasiti prvo na “malim” radijima i fb-u, da bi zapadni mediji (opet lešinarski utilitarno i ograničeno) izvijestili šta se, doista, u Istanbulu događa.

A događa se, ako ćemo baš pravo, nacionalno i vjerski ostrašćenih, a korupcijom i “vezama sa svojima” ukorijenjenih tradicionalista i građanskog svijeta koji ne želi dozvoliti da im se pod nosom, a protiv njihovog znanja,  mijenja slika grada. Ili svijeta. Tačka. Sve ostale interpretacije koje se dalje mogu iščitati – sukob islamista i neislamista, Erdoanov pokušaj diktature i pristrasnost vojske, destabilizacija turskog privrednog booma, sve je to u redu i može stajati, ali prve stvari – prvo. Dakle, poruka ljudi s istanbulskih ulica se, jednostavno i pomalo brutalno može svesti na ovo: “nemoj mi dirati park i od njega praviti šoping centar, ako ja to neću. Pa bio ti islamski radikal ili zapadni demokrat, ili majstor za zaštitu prava vrtnih patuljaka.” 

U tom registru se mogu, i trebaju čitati i sarajevski i dio banjalučkih protesta: “uključite mozak, isključite RTRS”, poručuju banjalučki studenti pritisnuti dvadesetogodišnjom praksom da gledaju javnu televiziju koja služi privatnim interesima. Ona služi za zavađanje s drugima i vodi u izolaciju. Jer, nije problem što je, recimo Aleksandra Pandurević (a sad ovdje naredajte svoj spisak, svih nacija i iz svih stranaka) besmislena osoba s manjkom inteligencije, sa sumnjivom ratnom prošlošću.  Ona je bila takva i prije “demokratije” i sasvim je sigurno da će ostati i poslije. Problem je što su takvi ovdje jedina mjera stvari, i što, na kraju, vrijeđaju inteligenciju. Jer, nakon što su Dodikovci i SDS, pa nakon toga poslanici HDZ-a ustanovili da više neće u Sarajevo, stvar je u potpunoj pat poziciji.

S tim da se treba prisjetiti, da oni – iako su legalno izabrani predstavnici naroda – u Sarajevo dolaze na posao, jer im je tu radno mjesto i tu dobivaju plaću. I ako treba angažirati policiju, da im to obezbijedi – neka obezbijedi, ali ih valja podsjetiti da oni tu imaju nekih obaveza. Dakle, ne dođeš na posao – nema (ogromne), a nezarađene plate. Ako ne, neka se proglasi fajront, pa će ti novci možda ostati nekome ko će ih znati zaraditi. I potrošiti.  

Sve o mome ocu

Jer, generacija kojoj pripadam – mentalno je i fizički skoro ubijena i možda njoj, kao i onoj naših roditelja, nema spasa u smislu duhovnog oslobođenja.     

Onima koji trebaju dobiti cuclu i matični broj – mora da ima. I zato, u ovom trenutku, treba biti zajedno – i Banja Luka i Sarajevo i Mostar, i Zenica, u krajnjem i Atina i Istanbul. 

U toj priči ne treba vjerovati nikome, osim onim ljudima na ulicama. U protivnom, na RTRS-u umjesto izvještaja s demonstracija  dobićete hroniku vječnog seminara o Andrićevom djelu u Višegradu, ili u Avazu nagradu UN-a za objektivno izvještavanje. Ili, na kraju, na FTV-u izjave Valentina Intzka koje više stvarno nemaju ikakvu težinu niti autentičnost.

Zato me, negdje, duboko zanima šta će David Holbrooke snimiti o svom ocu: hoće li dići spomenik objektivno jednoj značajnoj figuri američke (i svjetske) političke scene u posljednjih pola stoljeća, ili će malo zaviriti u posljedice toga kakav je njegov otac, ekskluzivni arhitekt jednog modela, zapravo, svijet ostavio? 

Mi nismo izgubljeni ako još uvijek ima snage za pitanja. Demonstracije su pokazale da ima.

Treba zajedno ići dalje. Protiv laži.