Proljeće je 13. u decembru

Poljska u mome srcu i na evropskoj karti 

Vi sigurno znate tu Johnnyjevu pjesmu, koju izvodi grupa Azra: proljeće je čak i u decembru / 13. ili bilo kog drugog / proljeće stoji iza barikade s podignutom rukom / zar sumnjaš u svoju djecu / misliš da ne pamte / misliš da ne pamte. 

Piše: Ahmed Burić za Radiosarajevo.ba

Za one koji ne znaju, nek’ je ne traže na YouTubeu, jer su tamo sve neki loši coveri: Johnny Štulić je beskrajno nezadovoljan načinom na koji se njegov život odigrao posmicao većinu svojih originalnih snimaka, čemu je, valjda, naštetio najviše svojoj muzici, i mlađim generacijama koje su eventualno mogli doći do nje. Ko zna koliko onih koji su čuli tu pjesmu nije bilo rođeno 13. decembra 1981. godine. Danas se taj dan računa za datum kad je zvanično počeo padati komunizam, a radilo se o demonstracijama radnika u poljskoj luci Gdanjsk, koji su nezadovoljni uvjetima rada pokrenuli štrajk. Iza štrajka stajao je sindikat Solidarnost, predvođen električarom Lechom Walesom, čiji su brkovi postali simbol borbe za ljudska i radnička prava. 

Ono što danas znamo jeste da je iza Walesine Solidarnosti stajao Zapad, prvenstveno Sjedinjene Države, a da je Poljska nakon godina lutanja, čini se, pronašla svoj put: nakon deset godina članstva u Evropskoj uniji, Poljska se drastično promijenila nabolje. U zadnjih deset godina udvostručili su bruto društveni proizvod, izgradili nove fabrike i autoceste, gradovi su obnovljeni, investitori su došli, gradi se na sve strane, čak i većina ekipa u njihovoj Ekstraklase fudbalskoj ligi, imaju i nove stadione.  

Dakle, od zemlje kojom je vladala desnica i u kojoj 1991. nije bilo osnovnih živežnih namirnica, nastala je prosperitetna država, u šta, valjda, niko nije vjerovao. Poljska je u bloku zemalja koje su primljene 2004. važila kao najslabije pripremljena za ulaz u EU, jer su reforme koje je u pretpristupnom procesu tražio Bruxelles bile samo djelimično provedene. Korupcije je bilo kao pljeve (ne baš kao kod nas, ali su se svaki dan otkrivale afere), socijaldemokrati su bahatim klijentelizmom (poznato!?) držali ekonomiju u stagnaciji, a desnica je širila strah od Evropske unije i zazivala scenarij u kojem će doći bogati Kinez, Amerikanac (samo ne Rus) i pokupovati sve što vrijedi. 

U najvećoj istočnoevropskoj zemlji, dogodila se jedna vrsta čuda: vrijednost privrede je skočila s 253 na 516,3 milijarde dolara, dakle više od 100 posto, a nezaposlenost je s 19,1 prepolovljena. 

Zbogom, Woytila 

Od 1. decembra 2014. na mjesto predsjednika Evropskog vijeća došao je Donald Tusk, premijer Poljske i predsjednik Građanske platforme, liberalno-demokratske stranke centra čiji je slogan da prvim izborima 1991. bio – “ni lijevo, ni desno, nego pravo prema Evropi”. I sam iz Gdanjska, kao student je podržao Solidarnost. Idealizacija njegovog zalaganja za slobodno tržište i evropsku perspektivu nas sigurno ne bi predaleko dovela – važnost svog položaja u Evropi Poljska duguje činjenici da graniči s Ukrajinom i Rusijom, i da Zapad tako može kontrolirati nekadašnji Istočni blok. S druge strane je i činjenica da je Katolička crkva preko Ivana Pavla Drugog, prvog pape koji nakon 456 godina nije bio Italijan, zadala komunizmu možda i odlučujući udarac, i uvećala svoj utjecaj. 

Istina, Poljska se i sama pobrinula za to da bude jača: nakon privlačenja stranih investitora, reformiran je sistem obrazovanja, nastavljene bitke s korupcijom. No, kao šlag na tortu došla je činjenica da su i iz fondova EU povukli oko 60 milijardi eura, što je pretvoreno u 250.000 novih radnih mjesta. Poljska je jedina evropska zemlja koja nije osjetila recesiju u zadnjih pet godina, Evropsku uniju podržava 89 posto Poljaka. Proces sekularizacije je u velikom zamahu: izgleda da je recept uspjeha današnjih država ili da vam bog da naftu (pa čekate da vas Amerikanci napadnu!), ili da potpuno digne ruke od vas. Nekada je Crkva u Poljskoj tvrdila da je 95 posto onih koji je slijede. Danas imamo podatak da više od 74 posto neće crkvu pretpostaviti vlastitoj savjesti ili izboru. Zbogom, dakle, Woytila, odigrali ste veliku ulogu i sad mirno spavajte u miru vatikanskog sveca. 

Zadnje dane ove godine provodim između Trsta i Pule, gradova kojima je Austro-Ugarska monarhija dala dimenziju i patinu, i koji su prije sto godina bili značajniji toponimi nego što su danas. Na kapiju pulskog brodogradilišta Uljanik, prekoputa kojeg sam smješten na Sajmu knjiga, ulazi tek poneki radnik. To brodogradilište je poput onoga u Gdanjsku iz kojeg je krenula inicijacijska promjena u Poljskoj, bilo glavno u regiji. I gradilo je brodove za firme od Južne Afrike do Norveške. Danas, ne znamo ništa o njegovom stvarnom kapacitetu, gubici se mjere desetinama miliona eura, i svjedočimo jednom neuspješnom primjeru ulaska u Evropsku uniju, u kojem je nemoguće očekivati promjenu, dok se ona ne desi u glavama u srcima, dok svi skupa ne prepoznaju šta su pravi problem i ko su pravi neprijatelji. 

Vrijeme je lijepo, sija sunce, i sve izgleda kao proljeće u decembru. Ali, našeg proljeća još uvijek neće biti, sve dok budemo izbjegavali da prave krivce stavimo iza rešetaka, i potražimo pravdu, u svome srcu. 

U onom srcu u kojem ima mjesta i za Poljsku.