Prinčevi Tranzicije

Piše: Ahmed Burić

Naš Princ Tranzicije nije izašao iz bilo kakve borbe, on je manipulacijama iskoristio mentalnu lijenost kako svog okruženja, tako i svih onih koji su polagali nade u njega.

Zapalo eto i mene, da stignem ove godine malo do mora, da provjerim kako se razvija turizam, i s kakvim problemima devera, i u čemu uživa Hrvatska. Kad čovjek razmijeni četvrtu i po banku nekako se pomiri da su sve te lijepe turistkinje – Šveđanke, Slovenke, Francuskinje, Mađarice, Čehinje i ostale bajne djeve – uglavnom mlađe što je on stariji, i da mu, uglavnom, pripada da gleda i bilježi šta se sve bjelasa, talasa, treska i meškolji na srpanjskom suncu. Kao u muzeju: možeš gledati, ali diranja nema. Što je, u krajnjem, i odgovarajuće i statusu i godinama sredovječnog turiste. Ipak, valja malo pogledati i obići.

Srpanj, Trpanj, Makarska

Kako već ide ona stara “provala”, kad je neki ovdašnji šaner nabrajao imena mjeseci na hrvatskom: Siječanj, Veljača, Ožujak, Travanj, Svibanj, Lipanj, Srpanj, Trpanj, Makarska, Dubrovnik, Studeni i Prosinac.

A gdje je srpanj, tu je i Trpanj i gradnja čuvenog Pelješkog mosta koji bi, konačno, trebao povezati jug sa ostatskom Primorja, “prekinut” Bosnom i Hercegovinom, kako se kaže. Čini se da je postignut društveni i ekonomski konsenzus i da će se ovaj kolos dužine 2404 metra, sa drugim po veličini lukom u Evropi, dugim 568 metara, procijenjen na oko 300 miliona eura, a finansiran iz fondova Evropske unije, uzdići iznad Pelješkog kanala. Nazdravlje, komšija, reklo bi se, uz malu rezervu: kad se sračuna koliko je Hrvatska ostala dužna nakon izgradnje auto-puta, biće da je bolje da evropski administrativci vode finansije, nego da se nekolicina familija, uglavnom, porijeklom iz Dalmatinske Zagore i Hercegovine enormno obogati na izgradnji, kao što je to bio slučaj sa autoputevima.

Bijeg iz Makarske

Jedan od najvećih “fenomena” kad je hrvatska obala u pitanju, kao valjda za milione Bosanaca i Hercegovaca, bila je i ostala Makarska. I uvijek sam bježao od nje, k’o Đavo od krsta, što bi se reklo. Nikada, naime, nisam shvatao masovnu selidbu naših sunarodnjaka i “okupaciju” dijela obale, nošenje pite, ćevapa, salata i piva na plaže Tučepa, Baške Vode, Graca, Brista, Podaca, Živogošća, i skoro redovno, nepodnošljivo ponašanje domaćina. Zato sam uvijek i bježao od Makarske rivijere, a biće da sam imao i pravo jer je stvar kulminirala prošle godine kad su prvo Dijana Čuljak na HTV-u, a onda i izvjesni “novinar” Ćurković u lokalnom Makarskom primorju, utvrdili da su jednodnevni gosti iz BiH teret i bagra, pa ne bi trebali ni dolaziti, jer ne troše ništa, a uzimaju sve. Taj fenomen zanimljiv je s još jednog aspekta – nar(c)izma malih razlika, jer ispada da Hercegovce (i Bosance) najviše mrze upravo Hercegovci i (Bosanci). “Čuljkuša” je, naime, podrijetlom (jel’ se tako kaže porijeklom?) negdje od Ljubuškog, a i “Ćurković” zvuči baš nekako hercegovački, tako da nema mržnje do bratske ( i sestrinske) mržnje. Još kad do čovjeka dođu vijesti da u Makarskoj tu i tamo izbodu nožem pokojeg (bosanskog) turistu, onda čovjek, ne tražeći belaja – jednostavno produži.

Split, “adekvatni grad”

Do Splita, koji je, za razliku od Makarske (rivijere) – grad. I to grad u kojem se odmah osjetite domaćim, i grad u kojem se sve vidi, sve čuje i sve zna. Nije džabe onaj jedan, dok je bio pri pameti, onomad rekao: “Split, to ti je Sarajevo na moru.” I stvarno, dovoljno je samo jednom prošetati Rivom od Luke do Varoši, zadržati se pod jednom od tendi uz kafu, ili na pijaci, i odmah pohvatati glavne gradske tračeve: ko koga, gdje i zašto, i šta je novo u gradu. Mediteran je, ipak, (naj)bolji dio ovog svijeta. Kako kaže palestinski reditelj Elia Sulejman: “Mediteran je svijet nezavršenih razgovora i nedovršenih poslova.” U toj vrevi glasova i boja se čovjek poput ovoga što ovo mrči, osjeća apsolutno svojim, pa se gledajući Pazar, Rivu ili Dioklecijanovu palaču nekad sažali nad svojom sudbinom: evo je četrdeset i kusur godina kako ove kosti trunu u kotlini između planina, u zemlji kako kaže Ivo Andrić, “gde se dram radosti dušom plaća, a ne negdje bliže mirisnim biljkama, agavama, ruzmarinu i cvrčcima, i klapama koje uglavnom gude o soli i smrti. Split je, izvana i iznutra, “adekvatan” grad, kako u jednoj replici u filmu Armin, junak iz bosne kojeg igra Emir Hadžihafizbegović, označava Zagreb.

Mali princ i veliki problemi

A u Splitu, napretek materijala za lovce na budalaštine. I barem jedna vječna tema. Gradonačelnik Željko Kerum. Kakav “doajen”!? U grad je, kao mlad, stigao sa sela pun snova da postane neko i nešto. Oluja mutne tranzicije ga je izbacila na vrh, otvorio je lanac trgovina i zaradio novce o kojima običan čovjek može samo sanjati, i krenuo u političku karijeru. Postao je gradonačelnik, saborski zastupnik, razveo se inašao novu ženu, i za posljednjih pet godina – fizički ostario dvadeset. Rečenice najčešće ne završava (muka je to, kume), govori u slogovima, noći provodi u kockarnicama, a danju kunja na barci ili se “popravlja” u lokalnim birtijama. Vječito je mamuran, kasni  na sastanke Sabora i Gradskog vijeća, a  na ime alimentacije i brakorazvodne parnice već je izgubio polovinu svog bogatstva, s tendencijom gubljenja i onog preostalog, rasprodavši sve trgovine izvan Splita, i ostavši bez koncesija za strateški važne investicije. Kerum, poput antijunaka realističkih romana o počecima kapitalizma, pada sam kao žrtva vlastitih ambicija i jednog vremena u kojem je (bilo) moguće da jedan, sposoban, ali, ipak “redikul” (lokalni naziv za blesana koji tu i tamo ‘ubode’ genijalnu misao ili akciju) postane kralj.

Šlag na Kerumovoj torti je informacija koju mi je odao kolega i prijatelj: Kerumova Sestra, s izgledom suvenira babushke, koja danas kontroliše većinu njegovih poslova, na početku mjeseca svome Braci uplati “džeparac za ta misec” od 200.000 kuna (oko 50.000 maraka) i to mu je što mu je. Kad upadne “u crveno”, vadi se Željkan na razne načine, ali kako znamo, nije majka (u ovom slučaju Seka) Muju karala što se kock’o, već što se vadio. Keruma, tužnog (Malog) princa tranzicije više niko ne izvadi. Duhoviti kakvi jesu, Splićani će, sigurno, opričati i ispisati ovu epizodu svoje povijesti, ali sasvim sigurno, neće biti ponosni na nju. Jer, svijet u kojem Kerum može biti kralj, ipak, najviše govori o tome kakvi su (bili) njegovi podanici.

Uz blagi povjetarac stiže i neumitna misao o kraju ljetovanja i povratku, o nama i našim problemima. Jer, za trenutak se dobro i zdravo nasmijati tuđoj muci i našaliti se na tuđi račun, ali sve muke koje si ostavio tamo iza planina, čekaju. One su još kompleksnije i manje smiješne nego što su ove splitske: i mi imamo Princa naše tranzicije. On nije rastreseni Vlaj iz Zagore koji dijeli sirotinji pare po ulici, nego mirni gospodin, mladić iz fine sarajevske kuće koji rentira ono što je naslijedio ili mu je dala država. On svoje glasove nije skupljao populističkim fintama među kasirkama i nezaposlenima, nego je izrastao na fonu nezadovoljstva obećavajući posao i bolji život, koji je obezbijedio samo sebi i nekolicini najodanijih. Naš Princ nije stvarao svoju Partiju, nego je uredno otjerao one koji su mogli i trebali tu biti prije njega.

Njemu nije neprijatno kad laže, pritišće medije, uređuje ih prema svojim aršinima, formira koalicije i time suspenduje zakon. Njegovo carstvo nije stvoreno bilo kakvim radom – makar taj rad, kao kod Keruma bio pun polulegalnih transakcija i prevara – nego je brižljivo odgojen manipulacijama, uvlačenjem svima koji su na hijerarhijskoj ljestvici viši od njega (od State Departmenta do Islamske zajednice), i korištenjem mentalne i političke lijenosti. 

Koju naš čovjek pokazuje kao jedinu konstantu bivanja u državi, koja je trebala biti stvorena za njega.