Pravo Veliko Ništa

Piše: Ahmed Burić za Radiosarajevo.ba

U ovoj poplavi devalvacija svake vrste na pamet mi često padne jedna anegdota iz mračnih, komunističkih vremena.Džemal Bijedić, nekadašnji predsjednik Savezne vlade i jedan od najbližih Titovih saradnika, bio je, kažu oni koji su ga znali, kao valjda i svaki pametan čovjek, sklon cinizmu i (akšamlijskom) hedonizmu, pa je, tako, i opservirao samog sebe. Priča dalje kaže da se jednom od svojih suradnika, legendarnom profesoru sociologije i nekadašnjem disidentu Esadu Ćimiću, Džema, liskalučko - mostarski ovako povjerio, kad je saznao da je postao predsjednik vlade u SFRJ:

“Vidi, bola’, Esa, nisam ti ja za ovog državnog nivoa. Ja sam ti marka za Oblasnog komiteta u Mostaru, plafon. Nego, pođoše poslovi s ovim nesvrstanima, u Arapa šiknu nafta, pa i mene izbaci na vrh.”

Kasniji događaji oko Džemine smrti, a bilo je to u avionu iznad Kreševa 17. januara 1977, na putu iz Beograda u Sarajevo, i pod nikada do kraja razjašnjenim okolnostima u kojima, ima niz nelogičnih slučajnosti, pokazali su da Džema nije imao stoposto pravo što sebe nije do kraja preozbiljno shvatao. I da bi, da jeste, možda proživio i koju godinu, pa i deceniju više od onih šezdeset, na kojima je stao njegov životni sat, ali čuvena bosanska psihologija podnošenja kismeta tako je još jednom dobila potvrdu, smrću čovjeka kojeg bi se moglo označiti kao oca (Muslimanske) nacije. O Džemi, danas, uglavnom govore stariji, oni koji ga se sjećaju i oni koji preko eventualnih analogija s prošlošću (uglavnom sebi) pokušavaju objasniti (neobjašnjivu) sadašnjost.

Beskrajna sapunica

Elem, dok ovo čitate, traje još jedan krug (najvjerojatnije neuspješnih) pregovora u Bruxellesu gdje će Međunarodna zajednica opet ponoviti svoje zahtjeve, a naši političari ponavljati razne mantre tipa “mogli bi, ali ne možemo”, i “baš nam je lijepo, kad nam je fino.” Predugo, prerazvučeno i predosadno, kao loša beskrajna sapunica, traje to natezanje oko Bosne i Hercegovine, u kojoj nove elite uživaju u privilegijama trošenja tri puta više nego što, zapravo, imaju, odugovlačeći u beskraj nešto čemu se kraj ne vidi. A ne vidi se zato što se ne vidi ni mutni, predratnom maglom pokriveni i krvavim ratom umrljani početak.

Zašto je tome tako? Prvo zato što je u tranziciji – jednom od zločina direktno izraslih iz ratnih – ugasnula jedna od iluzija. Ona o tome da nacionalne države mogu biti demokratske: od Estonije i Mađarske, preko Bugarske, pa sve do Grčke svjedočimo urušavanju nacionalno – ekonomskih projekata zasnovanih na priključivanju na globalizacijsku “pipu”, koja ispočetka velikodušno sipa kredite i pospješuje liberalizaciju, da bi na kraju bila zavrnuta pod najgorim (kamatnim) uslovima. Još kad je stvar komplicirana, pa je kao u Bosni i Hercegovini napravljena po Nescaffe modelu “2 u1”, (tačnije 3 u 1), eto basketcasea , kako politokracija  u Bruxellesu od milja zove Bosnu i Hercegovinu.

Još jedan od razloga zbog kojih izgleda da se ove stvari nikada neće završiti je zakonodavstvo. Čudna kombinacija anglosaksonskog modela sa švedskim primjesama i bantustanskih kanona (u kojima, majci, ima da budeš konstitutivan il’ te neće bit’) izrodila je koruptivni burazersko – rođački model zapošljavanja kako u državnim institucijama, tako i u poduzimačkom sektoru, tako da je javni sektor poptpuno skoro potpuno nestao. Ili se krčme njegovi posljednji ostaci, čije mrlje od poslovnih ručaka tu i tamo vidimo na odijelima novopečenih političara. Pod krinkom liberalizacije i (nacionalnog) oslobođenja legalizirana je pljačka, a njezin posljednji čin može trajati u beskraj, jer ko bi od današnjih političara za eventualnu dobrobit sutrašnjice žrtvovao privilegije koje su mu se dale?

Takvog, velikog formata – nema. Nema ni onog, poput Džemala Bijedića, koji je sam sebe pozicionirao na nivo Oblasnog komiteta (danas, otprilike, kantonalni nivo) – nema. Svi će oni u beskraj odugovlačiti ono što je, zapravo, zakovano: bratski zagrljaj etničkog čišćenja i prvobitne akumulacije kapitala. Sve ostalo su priče za malu djecu.

Avion i vrh planine

I polako ući u avion koji će ih iz Bruxellesa vratiti u njihove audije, bmw, mercedese, u njihove velike urede s dva pomoćnika, dvije sekretarice, tri mobitela i četiri tjelohranitelja. I nikome od njih neće pasti na pamet da eventualno izmijeni perspektivu ili se, eventualno, poput Džeme Bijedića našali na svoj račun. Jer, oni su “ozbiljni” čuvari nacija i poretka što polako klizi u anarhiju, ali njihove se savjesti ne bave trivijalnim kao što su naše sudbine. Držeći se za današnju “situaciju” ne brinu o tome što mogu propasti na dno, jer oni ionako neće propasti, njima je “tranzicija” omogućila bolju startnu poziciju nego nama ostalima.

I zato se u Bruxellesu bez obzira na izvještaje neće dogoditi ništa, kao što se ne bi dogodilo ni da – a sad malo rizikujem da se na mene obori lavina dušepazitelja kao onomad na kolegu Nikolaidisa kad je napisao da bi bilo neke poetske pravde da eksplodira oružje koje su našli na proslavi godišnjice Republike Srpske – avion sa svim akterima ovih pregovora, ne daj Bože, završi poput onog Džeminog, negdje u vrhu planine.

Jer, mi smo odavno taoci Velikog Ništa, statisti u drami u kojoj nam je oduzeto pravo da budemo ljudi. A koje su nam oduzeli upravo oni koje smo “izabrali” Kakav savršen, đavolski, projekt? Pravo Veliko Ništa.