Potraga za idealnim ljetovanjem

Da li ići na stara mjesta i sjećati se kako je nekada bilo, ili potražiti novi komfor u resortima u Turskoj. Možda albanski dio Mediterana ili staro, dobro, “njihovo a naše” hrvatsko primorje... 

Nisam dugo trandao dole po Antaliji, a vidim da prijatelji ove godine masovno odoše u Kemer. Ko voli – idealno. Poslagane ležaljke, k’o pod konac, resort, ultra all inclusive, "dobar dan, dobar dan", "merhaba – merhaba’. U podnožju planine Taurus leži malo carstvo u kojem svega ima to istina, i ne može vam se dogoditi da vas, kao na ekskluzivnim destinacijama u poput Sejšela ili Kariba, domaćin nakon dva dana ljubazno “zamoli” da ne uzimate previše sa švedskog stola, jer tu su i drugi gosti. Baš to se dogodilo drugu, Slovencu koji je nastupio balkanski, pa dobio "po ušima".

E, toga u Turskoj nema, kad si platio važi čuvena “drmaj Zilha nogama u vrata”, uzmi koliko hoćeš, a domaćini se potrude da ima i ptičijeg mlijeka. Utisak džometskog provoda u hotelu ponekad pokvari atmosfera cjenkanja u dućanima – pod uvjetom da ne volite tu iskonsku orijentalnu disciplinu – a nivo edukativnog dodaju ostaci rimskih iskopina i relativno dobra infrastruktura u kojoj žičarom stižete na vrh planine za dvadesetak minuta, i još tamo nađete i ostataka snijega.

A snijeg bi super došao hrvatskim vatrogascima koji su posljednjih sedmica muku mučili s požarima koji su zahvatili veći dio obale. U jednom trenutku se cijeli Split mogao pretvoriti u goreću buktinju. Mediji svaki dan donose dokaze o nespremnosti i neadekvatnoj opremljenosti vatrogasnih službi. Doduše, mi nemamo pravo nikome ništa zamjerati jer kad zagusti,  Hrvatska nam pošalje kanader da gasi požar kod nas. Usluge kanadera poslije ne mogu naplatiti, zbog zamršenog sistema unutarnjeg platnog prometa u BiH.

Budući da susjedi znaju kakvi smo, ove godine su se, izgleda, pripremili: Hrvatska je ove godine ojačala svoje policijske patrole, gdje su, bilesi, najviše na Makarskoj rivijeri, pojačali žandarske ophodnje, kolegama policajcima iz BiH i Poljske. Odatle, naime, tradicionalno stižu jake alkoholizirane turističke snage, te, naravno, iz Bosne i Hercegovine. Odakle stižu, uglavnom, prostodušni kreteni dosta širokog spektra. Naravno da je najviše finog svijeta, ali tu i tamo bude onih spremnih za nanošenje povreda: kako sebi skokovima u plićak i bacanjem s visokih skakaonica, tako i drugima.

Domaćini, naime, tvrde da će se turisti u prisustvu "svojih" policajaca sigurnije: hoće, al’ prijepodne, što bi se reklo.

Noćno partijanje ima svoja pravila: kad se zaglavi do 7 ujutro, ne ustaje se prije 14 sati. Tad je sunce, odnosno mađar, na vrhuncu. Onda ide lagano kupanje, malo lisnato gumeno tijesto u lokalnoj pekari ili kod Mlinara, pa lagano kupanje i opet na mlaćenje glavom oko zvučnika iz kojih bije techno.

Šta se u tome čovjek ima sigurnije osjećati? Idi kući, pa se osjećaj! Doduše, kad već policija ne doprinosi da se kući ne osjećamo sigurnije, nek’ malo idu na more, pa nek’ i tamo smetaju. Kod nas je još stepen kriminala i podnošljiv, koliko nema policije, i koliko ona ne radi svoj posao. Pa možda i na obali naši policajci ležanjem na plaži suzbiju kriminal. I to im se još upiše kao uspjeh u regionalnoj saradnji. Ili suradnji, kako vam drago. 

Dosta ljudi, a i onaj što ovo piše spada u to, cijeli život koncipiraju odmor tako da pobjegnu od makarske rivijere.

Jer, ljeto razgoliti baš sve antropološke atribute, a kad čovjek u Podgori ili Zaostrogu, na jednom mjestu vidi horde sunarodnjaka u ljetnoj kostimografiji, poželi da se rodio u Centralnoj Africi ili na Fijiu, samo da ne pripada tom beskrajnom, bezglavom biblijskom ljetnom egzodusu.

A onda se sjeti da svaki narod ima svoje gunjaše, i da i oni moraju negdje ljetovati. A nećeš ga, majci, pobjeći od njih: i na najudaljenijoj plaži, kad mislite da ste ušli u nirvanu, eto džipa, švedske registracije, parkiranog na najistureniju tačku dokle asfalt dopire, da se ne hoda, i šesteročlane porodice koja se "vrti" oko malog Almira. Koji s tri godine ima šešir i mini – bojler, kao čovjek od 33 godine. I toliko je sladak da bi ga odmah na mjestu "pojeo" iako roditeljske face ne zare oduševljenje i razumijevanje vaše iznenadne socijalizacije. No, sve prođe, pa i ljeto. Gdje god. 

Jedan dio raje tvrdi da je mir i blagostanje našao u zemlji orlova. Albanija nudi programe u Sarandi, Vlori, Durresu, i ljudi se vraćaju relativno zadovoljni. E, sad, je li to – to, drugo je pitanje. Ono što jeste, to je da je tamošnja usluga na višem nivou, jer tamo rade spremačice i konobari obučeni da rade taj posao. U Hrvatskoj je, naime, većinom tako da duž obale uglavnom rade Slavonci, Bosanci, Krajišnici, čak i Zagrepčani, ali Dalmatinaca, nekako, nema. E sad, može biti da svi iznajmljuju apartmane, pa rade u smještajnim kapacitetima, ili provode dane u kafani, jer su iznajmili svoju sobu, pa nemaju gdje.

Bilo kako bilo, nova generacija konobarica I konobara iz unutrašnjosti, uglavnom su neopterećeni mladi ljudi, vjerovatno s fakultetima, i zlatnog su srca ali nisu – konobari. Ali, tako je to. Uvijek nešto fali.

Ono što ne fali, i ne košta je – pogled. Pogled je i danas glavna atrakcija hrvatske turističke ponude. Pogled na Hvar, na brački kanal, na Korčulu, na Vis, iz splitske luke… Ispada da na kraju svako dođe tamo gdje se nada da će uz svoja sjećanja obnoviti energiju za sljedeću godinu i u nekoj od uvala svoga djetinjstva naći motiv i razlog za nastavak života u ovakvom svijetu. 

Svijetu u kojem godišnji odmor, uglavnom, koristi ona manjina koja još uvijek ima sreću da radi.