Ponovo hokej

U poplavi gadnih, loših, tužnih i nepodnošljivih vijesti tu i tamo zasija poneka inicijativa ili neki potez koji Sarajevo, barem nakratko, izbaci iz sivila i retrogradnje u kojoj grad živi manje – više od rata naovamo. Gradnja na svakom koraku, često bespravna, a najčešće grdna da bog mili sačuva, ne čini grad ugodnijim, boljim, humanijim mjestom za život, nego dehumanizira, produbljava otuđenje nas, njegovih stanovnika.

Piše: Ahmed Burić za Radiosarajevo.ba

Svo ovo razmišljanje naišlo je nakon što je u medijima (relativno škrto) objavljeno, a na billboardima razglašeno da se hokej, barem nakratko, vraća u grad. Za vikend će se održati Ice Fest 2014. na kojem će Sarajlije i oni koji dođu u grad moći uživo vidjeti sport koji u svijetu uživa nevjerovatnu popularnost i koji se opravdano smatra najbržom igrom na svijetu. Kad čovjek dugo živi, a i nahoda se po sv(ije)tu onda nađe i poneki odgovor na važna pitanja. 'Šta je hokej?', upitao sam u Jesenicama, Meki slovenačkog hokeja Mihu Rebolja, današnjeg dogradonačelnika. On je bio slovenački reprezentativac, odigrao je 8 svjetskih prvenstava, a zaradio karijeru u nekim važnim evropskih klubova – češkoj Sparti i Pardubicama, finskoj Saaipi, austrijskom Grazu... Malo je razmislio, a onda ispalio poetičan odgovor: 

Na noževima, da te spljošte

''To je kad četvorica ludaka koji se vozaju na noževima pod nogama hoće da te spljošte, a ti nemaš gdje pobjeći, jer je svuda oko tebe banda.''

Banda, je, naime, kolokvijalno ime za ogradu na hokejaškom terenu. To jeivica na kojoj se dešavaju najžešći okršaji u hokeju koji često završe i (fer) pesničenjem igrača. Neko bi sada mogao pomisliti da je ovo oda grubijanstvu, i da se hokej nikako ne može glorificirati u eri političke korektnosti (kakav oksimoron i eufemizam), ali vjerujte da je malo sportova u kojem je izraženije viteštvo u borbi da se što prije stigne do pločice (paka). Ta borba se često vodi na život i smrt, i zato je hokej tako atraktivan. U Sjevernoj Americi je (možda) popularnija samo košarka, u njemačkoj fudbal, a u Češkoj, Finskoj, Austriji, Rusiji, Švedskoj, rijetko šta može ugroziti mjesto broj jedan u kolektivnim igrama. 

Da ne bude da su ljudi koji su organizirali ovogodišnji Ice Fest iz malog prsta isisali ideju da ugoste tri ekipe iz (srednjo)evropske EBEL lige (Olimpiju iz Ljubljane, nekadašnje vječite druge jugo hokeja, zatim VSV iz Villacha, i KAC iz Klagenfurta, najstariju profesionalnu hokejašku družinu u Austriji, osnovanu još 1909.) valja se prisjetiti i sarajevskih zlatnih dana hokeja.

Bilo je to sad već davne sredine osamdesetih kad je trebalo pojačati olimpijski  duh (proto) kapitalističkim poduzetništvom: osnovan je Hokejaški klub 'Bosna', koji se šest sezona takmičio u jugoslovenskoj ligi s promjenljivim uspjehom. Uz jedno vrijeme jaku (finansijsku) podršku kako se to nekad zvalo 'društvenih' subjekata, i fanatičnu podršku navijača na ledu Zetre znale su se dogoditi najnevjerovatnije stvari. Stariji poznavaoci sportskih prilika će se i danas sjetiti pobjeda nad, recimo, Medveščakom ili Olimpijom, praćenih ovacijama iz hiljada grla Bosninih navijača. Those were the days, rat je nepovratno odnio dosta stvari, a jedna od njih je kontinuirano održavanje sportskih borilišta i nedostatak leda na kojima bi se odgajali mladi hokejaši. 

Srcem protiv konzervi

Kad god negdje u svijetu sretnete nekoga ko je u tom vremenu bio nešto u sarajevskom hokeju – nepravedno bi bilo ne spomenuti pionire domaćih snaga poput Krajića, Požegije, Šišića, Škrijelja, Gajića, Cvitanovića i druge – on se prisjeća tih dana sa apsolutnim oduševljenjem. Kanađani Jocket, Hayword, Jamison, Čeh Milan Kodoušek, Slovenac Zmago Berlec, Zagrepčanin Darko Dubenik se sjećaju kako je bilo kad se poslije treninga i utakmica nađu u sarajevskim kafićima u kojima , kako kaže jedan od Kanađana ''ljudi nisu bili normalni, jer nam nisu dali platiti nijedan račun.''

Da, danas je teško zamisliti da je jedna Bosna mogla dobiti Medveščaka 5-0. Da, istog onog Medveščaka koji igra KHL sa najboljim evropskim ekipama i sasvim se solidno drži na sredini tablice u društvu velikana kakvi su Dinamo Minsk, CSKA ili Slovan iz Bratislave. U životu, muzici i (pogotovo) sportu nismo uvijek bili uhljupi kakvi smo danas. 

Istina, od stare slave se ne živi i treba gledati unaprijed: u tom registru treba posmatrati i eventualne zamjerke da se u vremenima krize nije uputno baviti relativno skupim sportom kakav je hokej. Možda, ali treba znati upotrijebiti i nečiji recept: Hokejaški klub Medveščak višestruko se 'isplatio' gradu Zagrebu: glavni grad Hrvatske zahvatila je hokejska groznica, ljudi su išli na gostovanja u Mađarsku, Slovačku, Sloveniju i Austriju, a pozitivan ton i sjajan imidž cijele priče na kraju se iskazao i u tome što su pokazali i politički svijest i razum. Naime, na nedavnom referendumu diktiranom od crkve i desnice o tome da je brak jedino zakonita veza između muškarca i žene 'Medvjedi' su se izjasnili 'protiv', pokazavši tako suštinu: iza teškog oklopa i kacige najčešće se krije neustrašivo srce, koje ne možemo porediti sa uglavnom konzervativizmom i mutavošću koja se, recimo, stalno pojavljuje kao konstanta u (našem) fudbalu. 

Zato, svi u Zetru za vikend! Gledati hokej, klince, veterane, zvijezde u nastanku i one koji su to već potvrdili. Svima nama treba se dogoditi nešto lijepo, pa makar kratko trajalo. Jer, ako se stvar i 'ne zapati', pa opet ne budemo imali led, dobro je da se i djeca sjećaju nečega takvog. A za talente, nikad nije bilo problema: iz Skandinavije već stižu vijesti kako neki naši klinci osvajaju ledene površine i postaju (hokejaški) starovi.
Pitanje koje ostaje jeste da li će imati osnovne pretpostavke da nekada u životu obuku dres Bosne i Hercegovine. Ali, to već nije priča o hokeju, i možda joj ovdje i nije mjesto. Sada treba uživati u onome što su nam priredili ljudi koji su organizirali IceFest 2014.