Otok slobode

Ko gubi, ko gubi: do oktobra sve funkcije volonterski, i(li) uz kontrole ljudi koje izaberu predstavnici Plenuma

Piše: Ahmed Burić za Radiosarajevo.ba

Baš kao što se u proteklih nekoliko dana čovjek morao ozbiljno napatiti da dobije nekog ko će s malo soli u glavi prokomentirati demonstracije, sad kad je Ambasada Sjedinjenih Američkih Država objavila kako podržava zahtjeve građana i demonstracije, neće se moći ostati od onih “podržavaju” demonstracije. Od “intelektualaca” koji su trabunjali da iza svega stoji SANU, do onih koji se “plaše” za to da neće doći Zara, i da će biti uništene nekretnine koje su u poratnom periodu stekli. To što ih niko još uvijek nije pitao kako su ih stekli, jedan je od naših najvećih problema.

Jer, u ovdašnjem mentalitetu ima nešto pogubno prijetvorno. Na isti način na koji sa stranica svojih novina jedan od najbogatijih ljudi u državi i pritom Ministar sigurnosti poziva na borbu protiv “njih”, “bahate elite”, “korumpirane vlasti”, tako i ostali političari žele ostaviti dojam da oni, zapravo, ni u čemu nisu učestvovali i da je do provale narodnog gnjeva došlo – iz vedra neba. E, pa, znamo da nije tako.

Jedno je, zasad, jasno: krenulo je spontano, ono što je izgorjelo valja popraviti (a barem simbolički je, izgleda, moralo izgorjeti) i sada više nema nazad. Bilo je straha – u ljudima su traume od ratnog nasilja još uvijek  svježe – ali i neke satisfakcije u gledanju straha u očima (nekih) političara. Većina dosadašnjih političkih struktura je pokazala da ne može biti drukčija. Onaj ko je krao, naprosto neće prestati. Oni trebaju krenuti na izlazna vrata. Neko u zatvor, neko u penziju, a neko na “normalan” posao inženjera u firmi, pravnika u poduzeću, radnika na traci.

Sad se ne smije stati

Ali, kako? Sinoćnji Plenum građana Sarajeva, zasad, čini se, jedini mogući način da se pozitivna energija prosvjeda održi i artikulira, pokazao je da stvari nakon 20 godina stajanja u blatu idu sporo i teško. Na Plenumu, baš kao i na demonstracijama očekivano se pojavila želja za promjenom, ali i oni koji u “novoj” postavci stvari vide sebe na čelu narodnog ustanka. Od prijedloga koji su izneseni osobno mi se najviše dopao onaj dramaturginje Asje Krsmanović: da do izbora u oktobru svi oni koji budu obnašali dužnosti bilo poslanika, bilo ministara, to rade na volonterskoj osnovi, i da se nijedna stranka ne može staviti u opoziciju.

Tako će se konačno, moći potvrditi silna ljubav nosilaca funkcija za narod i domovinu – tolike ste godine radili za prevelike plaće, sad, vala, nekoliko mjeseci možete i  džaba, imate od čega. To bi, uz ostalo, mogle biti najbolje kvalifikacije za oktobarske izbore. Postoji i drugo, malo “blaže” rješenje: da Plenumi, svaki u svom gradu, izaberu ljude koji će raditi kao korektiv Vladama koje će ostati u tehničkom mandatu. Dakle, ministar na posao, i s njim/njome i osoba određena od Plenuma, odnosno predstavnika naroda. Pa da se počne čistiti, što bi se reklo.

Sad se, naprosto, ne smije stati s civilnim pritiskom. Istina, svaki ovakav proces osvajanja (javnog) prostora i slobode zahtijeva i odgovornost: dvije početne tačke pljačkaške privatizacije mogu biti tuzlanske firme, odakle je bunt i počeo, i Željeznice Federacije, u kojima se desila višemilionska pronevjera. Onog trenutka kad iza rešetaka bude svezan prvi “kapitalac”, počet će se odmotavati klupko korupcijsko-rođačkih odnosa, u kojem je uspostavljen “princip napredovanja” u ovakvom društvu: uvali se u stranku/partiju, radi nimalo, i od države uzmi sve.

Iako je pristup informacijama ograničen, čini se da su i Tuzla i (pogotovo) Bihać učinili više i bolje u ovim prosvjedima, nego Sarajevo. No, u ovom se trenutku ne treba “nadmetati”, i tražiti neprijatelje među saveznicima. Iako, neki “pametolozi” zaista nerviraju svojom napametnom agresivnošću u odnosu na to šta demonstranti trebaju raditi. Neprijatelja, naime, ima dovoljno. Prijatelji se u ovom, i svakom trenutku prepoznaju po djelima. U tom smislu su oni koji obilaze sjedišta stranaka i grobove mrtvih, uz sve poštovanje  – prosto, suvišni. U ovom trenutku su najvažniji ljudi na terenu, oni koji mogu urediti svoju općinu ili ulicu, a ne oni koji imaju globalni “recept”, koji bi, kao, opet tražili “sistemska” rješenja.

Direktna demokratija

To vrijeme je nepovratno prošlo. Izgorjelo je u paljevini birokratskih tvrđava.   

Medijski spin kojeg se u ovom trenutku najviše treba čuvati jeste da “se ovim demonstracijama želi uništiti vlast na teritorijama koje je branila Armija BiH”, odnosno da su ovo isključivo bošnjački protesti. Na to se ne smije nasjesti, a to plasiraju oni koji žele održati status quo. 

Plenum je prvi otok slobode u zemlji koja dosad nije osjetila kontinuitet civilnog društva.

Ne proširi li se taj otok, nismo napravili ništa. Dakle, glavu gore. I svi zajedno u izgradnju civilnog i pravednog društva. Na taj se put kreće počevši od svoje firme i općine.

Samo tako je direktna demokratija.