Ahmed Burić

Ahmed Burić

Odlasci

30. 01. 2020. u 14:12:00

Shares: 9

Kao da ništa ne može skratiti ovaj januar, taj beskrajni niz loših vijesti. U njima, svako malo, odlazi neko drag.

Poput, recimo, Emira Kasumagića (1970. – 2010.), čije su vedrina i duh dječaka na sve strane širile pozitivne vibre oko sebe. Nasmijan, vedar, plemenit. Grafički dizajner, poduzetan i vedar duh, išao je kroz život s licem i osmijehom dječaka. Neki ljudi nikada ne ostare, a on je, čini se, upravo bio „taj“. Život, često, u odlascima pokaže svoju banalnu dimenziju. To što je ponekad vidimo u njezinom najbrutalnijem obliku, neće nas utješiti. Ta banalnost će uzimati od nas sve do kraja, ona je prešla u naše živote, ona vlada našim javnim prostorom i ispada da se mi nikad nećemo početi baviti važnim stvarima. U takvim situacijama, pojedinačne smrti izgledaju kao incidenti, a zapravo nisu. One su danak ovakvu, poganu vremenu, i načinu života. Vozdra, Emire, blagi, nasmijani, dragi čovječe.

Postoje i ljudi kojima je suđeno da preranom smrću postanu mitovi: Kobe Bryant je bio više od košarkaškog igrača, i to u epohi u kojoj je trebalo naslijediti, valjda, najvećeg svih vremena - Michaela Jordana. Ako je Julius Earwing, Dr.J., naučio košarku da leti, Jordan da lebdi, Kobe je produžio trajanje ostajanja u zraku. Svi ti koraci unazad, raznovrsna zakucavanja, prolazi jedan na jedan, podsjećali su da se radilo o, vjerovatno, prvom Amerikancu koji je u svoju igru integrirao i ono što je košarci dala – Evropa. Neku naizglednu opuštenu lakoću, koja se rijetko viđala kod američkih, pogotovo, crnih zvijezda. Jer, kad Jordan ide na zakucavanje – on ide da 'satare', tu milosti nema. I tako je kod skoro svih igrača. Pogledajte LeBrona. Ili Antetokoumpa. No mercy. Kod Kobea je bilo one mekoće koju su uveli Dr. J. i Magic Johnson, što nije umanjivalo ubilački instikt, nego ga činilo raskošnijim. Dječak koji je na teren prvi put izašao u Italiji, u Rietiju, gdje je njegov otac došao igrati country košarku, i igrao s doajenima poput Roberta Brunamontija, imao je u igri, ali i van terena, neku mekoću. Nešto iskreno lijepo. Poput Grant Hilla, recimo, koji je bio slabiji igrač od njega, ali ste ga mogli gledati satima. Ne htijući da propusti utakmicu svoje kćerke Gianne, stradao s još osmero ljudi (troje djece) u avionu, jedan od onih kojem se, tokom karijere, nije lako opraštalo to što je bio najbolji. Možda zato što mu se na licu u svakom trnutku vidjelo da ne brine puno oko toga. Da oni koji puno pričaju o tome, obično nemaju – To. Dar s neba, i želju za pobjedom.

A odlazak trećeg lika iz ove priče je, nekako, dubok kao i praznina koja ostaje iza njega. Terry Jones, najraznovrsniji i vjerovatno najblistaviji lik iz šestorke koja je svojim Letećim Cirkusom Monty Pythona okrenula svijet naglavačke. Proslavljen ulogama sredovječnih žena i psihosomatskih tipova, pisac knjiga o engleskoj poeziji, reditelj „Smisla života“, „Brajanovog života“ i Erika Vikinga, pravi renesansni komičar najšireg spektra, umro je u 77. godini, ostavivši svoj mozak u znanstvene svrhe. Obolio je od rijetkog oblika Alzheimera, a da je mogao, sasvim bi sigurno na najduhovitiji mogući način opisao svoje stanje: baš kao što je svojedobno najavio da će pisac Aldous Huxley u sljedećoj epizodi objasniti zašto je mrtav! Intelektualac par exellance, žestoki protivnik britanskog slijeđenja američkih ratova na Bliskom Istoku, anti-brexitovac, gospodin s kojim je, eto, onaj što ovo bilježi jednom imao čast nešto i divaniti, zatvorio je oči u svome domu u Sjevernom Londonu. I otišao s ovoga svijeta, ne mogavši, ili ne želeći da ga više prepoznaje.

Ernest Hemingway, možda i najutjecajniji pisac 20. vijeka, u romanu Za kim zvono zvoni, piše: „Nijedan čovjek nije ostrvo, sasvim sam za sebe. Svaki čovjek je dio kontinenta, dio zemlje; ako more odnese grudu zemlje, Evrope je manje; kao da je odnijelo kakav greben, imanje tvoja prijatelja ili tvoje vlastito. I smrt svakog čovjeka smanjuje i mene, jer sam dio čovječanstva, obuhvaćen njima.“

Hm, stari dobri, tačni Hemingway.

Život svakog čovjeka završava na isti način. Razlikujemo se samo po načinu na koji smo živjeli. I umrli. Opet, Hemingway.

I ista ona misao o prolaznosti. I banalnosti.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" su isključivo lični stavovi autora tekstova i ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.