O fašizmu, četvrtkom

“Da sam Palestinac, negirao bih holokaust!” Tako ili tako nekako glasi ljubljanski grafit, jedan od onih koji pokazuju izvjestan stepen slobode i svijesti u nekom društvu, ali i plaši. U onom smislu u kojem je svijest o tome šta se događa na Bliskom Istoku proporcionalna činjenici da narod nad koji je osjetio posljedice masovnog istrebljenja, radi nešto slično Palestincima. 

Piše: Ahmed Burić za Radiosarajevo.ba

S druge strane, plaši to negiranje: ono humano i progresivno u nama uvijek kaže da se mora biti protiv svih oblika masovnog uništenja drugih, u bilo kojem vremenu. Bilo da se radi o Armencima koje su pomeli Turci, Jevrejima koje je meo ko je stigao, Palestincima koje metu Jevreji u Izraelu, Kurdima, ili Bošnjacima, kojima je presuđen “opštinski” genocid u Srebrenici. Dok za Prijedor, Vlasenicu, Zvornik, Višegrad i još neka mjesta iako fali veliki broj civila, fali i dokaza. Čudo je ta nominacija: kad neko izbori pravo na neki pojam, u ovom slučaju “holokaust”, vrlo je osjetljiv ukoliko mu se dira u to. Drugim riječima, međunarodna zajednica kao da je poručila: “Bošnjaci, budite sretni što ste dobili 'genocid'”, barem u jednom slučaju, zna se ko ima ekskluzivno pravo na to. 

U tom smislu, da ne idemo, predaleko, oslobađanje Vojislava Šešelja od Međunarodnog suda u Haagu je ohrabrivanje fašizma. Vjerovatno pravom na princip slobode izražavanja: Šešelj bi, naime, od imalo poštenijeg sudije sklonog ideologiji Draže Mihajlovića, negdje u unutrašnjoj Srbiji, recimo u Gornjem Milanovcu, za svoja nedjela sigurno dobio kakvu godinu do dvije. U Haagu je, eto, oslobođen. Što, otprilike poručuje da je poželjno da u 21. stoljeću budete vojvoda. U nekom budućem ratu možete staviti šubaru s kokardom na glavi, pozivati na istrebljenje “Hvvata i musvimana”, poručivati Sudu da “će pojesti sva govna  koja je izasvao”, objaviti 60-ak besmislenih knjiga koje poručuju da su “Kavla Del Ponte i Nataša Kandić – ustaške kuvve”, i tako dalje. Haaški tribunal je, dakle, kako kaže Vojo, povučio: “koristite slobodu izražavanja, i sevite se po gvavi svemu što smo vas poučavavi da je temelj civilizacije. Bivi ste i ostali stoka, a stoka ne zasvužuje ništa drugo osim – kvanje.” Ili da se još jednom poslužimo Šešeljevim prozodijem: “Haaški tvibunal je na kvaju pokazao da je civkus.” 

Nekako istovremeno sa Šešeljevim oslobađanjem, našao sam se u Splitu, na dobrom i dragom festivalu – “Pričiginu”. Deseto izdanje ovog literarnog happeninga pozvalo je nas nekoliko da pričamo svoje priče. Sve je izgledalo skoro idealno, publika od nekih 700 ljudi među kojima nema primitivaca, sve kako treba i kako bog zapovijeda i ljudi nalažu, a onda je nekakav idiot nasrnuo na kolegu Antu Tomića, udario šakom u glavu njegovog prijatelja, poručio im da su “Jugoslavenčine”. Sva sreća pa je tu bio kolega i legenda fotografije Feđa Klarić, koji je vrlo brzo demonstrirao napadaču da i antifašist umije udarati, a brzo se tu našla i policija. Elem, rezultat svega su četiri kopče na glavi Antinog prijatelja, namijenjene njemu, njegova trauma, i izjava hrvatskog ministra kulture Zlatka Hasanbegovića, također sporne osobe kad je u pitanju relativiziranje fašizma, da on “osuđuje svako nasilje, ali da svako treba preuzeti odgovornost za ono što piše”. A da neko preuzme odgovornost za ono što radi? E, to ne. 

Problem, dakle, s fašizmom, nije u tome što se događa nekom drugom. Problem je što se, ali skoro uvijek, događa nama. Mi smo oni koji smo mu otvorili vrata, birajući uvijek iste ljude, slušajući uvijek iste demagogije, nadajući se da će neko drugi nešto promijeniti. 

Neće.

I zato smo samo krivi, ali kriv je i obrazovni sistem. Fašisti u Italiji, nacional – socijalisti u Njemačkoj nisu bili neki zamišljeni ljudi, turisti koji su tu došli i onda nametnuli svoju volju. To su bili nečiji rođaci, prijatelji, to su neke naše kolege koje su pile kafe s nama, nekada smo i drugovali, i radili skupa, i ko zna šta sve ne. Fašizam, dakle, nastaje onog trenutka kad se pojavi grupa ljudi koja se organizira po nekakvom “ekskluzivnom” principu i krene proglašavati sebe boljim od (svih) drugih. 

Tek kad to naučimo, prestat će glupo vjerovanje da se fašizam – a i ostalo što uz njega ide, dakle, (duhovna) bijeda, licemjerje i odsustvo pravde – dešava nekom drugom. Ovako, cijelo mi društvo djeluje kao da raspravlja o turističkim potencijalima, dok mu nad glavom visi avet fašizma. 

Stariji će se sjetiti: bila jednom davno, emisija koja se zvala – O turizmu četvrtkom. S aspekta današnjeg vremena spora i ekstenzivna, ali dobra i informativna. Zadovoljavala je kriterije informiranosti prosječnog gledaoca. Danas bi se dobra emisija trebala zvati: O fašizmu. Ali, ne četvrtkom. 

Nego, svaki dan. Jer ga svakog dana živimo.