Noć od dvije decenije

Ovih dana putujem po Bosni i Hercegovini u ne baš svakidašnjoj ulozi: za nevladinu organizaciju Fondacija za socijalno uključivanje u BiH vodim debate čiji je zadatak okupiti i okrupnjati civilni sektor, i doći do konkretnijih nalaza koji se tiču socijalne politike. Stvar je, vrlo uspješno, krenula u Mostaru, gdje smo prikupili materijal za neke od zaključaka koje ćemo u narednih mjesec dana predočiti Federalnoj vladi, a tiču se, uglavnom, Zakona o socijalnim davanjima.  

Piše: Ahmed Burić za Radiosarajevo.ba

Doduše, odmah me dočekalo legitimno “mostarsko” pitanje “o’kle, bola’, tebe u tome, zar ti nisi kultura!?” 

Jadna nam majka ako sam nam ja kultura, mislim se, ali posljednjih godina – u kojima svi skupa polako postajemo sirotinja – sam se prilično, što se kaže, senzibilizirao za pitanja socijalne politike. I naučio slušati. 

No, koliko god spremni dođete na takav skup, ne možete predvidjeti baš sve što vam se može dogoditi. Tako mi je na pauzi debate prišla djevojka iz jedne hercegovačke općine, skromno odjevena, nije mogla imati više od 25 godina, i skoro šapatom rekla. 

- O čemu mi ovdje pričamo!? Ja sam gladna. Ali, neću da idem, ovo je moja zemlja.  

Takav iskaz razoružava, i to u onoj mjeri u kojoj poželite da se niste ni rodili, da propadnete u zemlju i u tri lijepe materine potjerate sve šuplje ovog svijeta, i sebe i svoju idealnu sliku o sebi, i sve napametne mantre o tome kako postoje “jednake mogućnosti”… I kako je socijalna inkluzija uvijek moguća, kako su perspektive uvijek otvorene. Sva ta sranja kojima nas u nedostatku suštine, kao lošim konzervama iz paketa humanitarne pomoći, gađaju sve ove godine. 

Nisam moćan, ne mogu naći posao toj djevojci koja volontira u jednom od centara za osobe s posebnim potrebama (tako se, i nikako drukčije, prema “pravilima” nikada objavljenog, ali prihvaćenog idiotskog rječnika internacionalnih fraza zovu invalidi), eventualno joj mogu pomoći da se nahrani i uputiti na adrese preko kojih može tražiti svoja prava, i to je sve.    

Odnos prema državama, pa i sopstvenoj (koja nominalno jeste “naša”, ali nije “moja”) formiram prema sljedećem principu: svaka država vrijedi onoliko koliko od nje imaju oni najugroženiji. Pustite priču o bruto društvenom proizvodu, jer od njega, prirodno, najviše imaju najbogatiji. Nego valja gledati kakav je odnos države prema onima koji ne mogu učestvovati u stvaranju tog kolača  za raspodjelu. Prema starima, bolesnima, iznemoglima, trajno nepokretnima, itd. 

Baš kao i ostatak svijeta današnja BiH je taj rat izgubila: svaki, pa i najmanji korak u ponovnom uspostavljanju sistema vrijednosti je dobrodošao. 

Zato valjda toliko i boli, I zato mi je, valjda, toliko i stalo: kad socijalni i turistički radnici mogu biti ministri za kulturu, što ja ne bih mogao deverati s ljudima u stanju potrebe? 

Uvijek se žalim na nedostatak (građanske) akcije i uvjerio sam samog sebe da mi je mjesto uz slabije i obespravljene. Da pokušam sebi i njima objasniti kako svi skupa nismo postali građani, nego ostali stanovništvo. 

Može li se to ikako promijeniti? 

S ovim ljudima – teško. O našoj “politici”, svojevrsnom postmodernom “Mikijevom zabavniku”, čovjek i ne može znati previše, ako zna aktere političke scene i načine na koji je nastajala. Mene je učilo vrijeme (slobodno otpjevajte nastavak) da sam se već polako izbirikao u redoslijedu poteza koji bi mogli uslijediti . Iz više razloga: niko od današnjih političara niti jeste veliki format i duh koji bi mogao pokrenuti drastične promjene, niti su to bog zna kako inventivni ljudi. 

Ova vlast, sastavljena uglavnom od neprirodnih koalicija, će se valjati s jedne na drugu stranu (sad već poprilično otanjenog) dušeka MMF-a i vaditi svoje plaće i beneficije, i koliko – toliko čuvati socijalni mir isplatama boračkih nadoknada, pa i penzija. Kad toga nestane, može krenuti čileanski scenarij: u njemu padaju sve maske legaliteta, privatizira se i ono na šta se nema pravo, vladaju produžeci onih koji imaju vojne falange, a zemlja klizi u permanentni haos.  

Jer, kad, recimo, u desetom mjesecu ove godine Međunarodna zajednica shvati da britansko-njemačka inicijativa nije dala odgovarajuće rezultate,  mogao bi se dogoditi scenarij u kojem će MMF-u biti sugerirano da odgodi “produženje aranžmana”. To je eufemizam za stalno reprogramiranje i povećanje količine novaca koje posuđuju vlasti u BiH. 

Kako ovaj eksperiment od države nema održiv ekonomski sistem, to će biti ozbiljan udarac društvu, koji bi mogao imati teške posljedice: koliko teške, nije baš jasno, ali moglo bi se desiti da protesti iz februara prošle godine budu ponovljeni, i da se desi provala bunta koju će biti zaista teško suspregnuti, teže nego prošli put. 

U tom smislu će biti možda teško, ali zanimljivo gledati kako će se oni koji imaju, odbraniti od onih koji nemaju . 

Kao neko ko misli da zna namirisati tarapanu, želim podijeliti svoje duboko uvjerenje: bez minimuma pravičnosti, nemoguće je uspostaviti bilo kakav mehanizam izlaska iz krize. 

Naivno je, dakle, vjerovati da će oni koji su sebi dali tolike privilegije, olako pristati da ih se riješe. Novci od plaća zastupnika, njihova putovanja, automobili i mobiteli se neće tek tako preliti u druge, razumnije vidove potrošnje. Ojača li društvo, odnosno njegov civilni dio, te stvari će doći pod povećalo i morati će se umanjiti. Ovako ili onako.  

Barem onoliko koliko su februarski protesti natjerali neke od “legalno izabranih” najzadrtijih glava da barem nakratko razmisle o svojoj bahatosti. 

Antropološki ne manje bitan od početnog, dogodio se iskaz u kojem je djevojka, studentica društvenih nauka rekla da se ne smijemo porediti s razvijenim društvima (što je tačno) i da ta društva ne treba idealizirati. 

Kazala je još i to da je od rata prošlo malo vremena i da ne treba očekivati da se stvari preko noći promijene. Njezino blijedo lice izgledalo je kao da govori istinu, a podtekst je jasno ukazivao na to da se nada da bi joj članska knjižica neke partije riješila probleme. Koji nisu mali: ima stepen invaliditeta koji nije zanemariv. U društvu koje prezire sve, a najviše one najslabije svaki njezin dan mora(o) je biti Isusova muka. 

Pitao sam je koliko ima godina. Odgovorila je brojkom – 23. 

Stresao sam se. Nešto više sam imao kad je počeo rat. I skoro toliko je prošlo od rata naovamo. To vrijeme je za tu djevojku neka vrsta zatvorenog mračnog kruga. I indirektnog priznanja da joj nije ponuđeno ništa, a da bi se do nečega došlo na sve načine. A najlakše uz pomoć pristajanja uz neku političku partiju.    

Duboko obilježeni beznađem, osjećamo lažnu beskonačnost koja, ipak, nudi iluziju nade u budućnosti. 

Zvuči komplicirano, ali stvar je, vjerujte, jednostavna. Treba “samo” shvatiti da je prošlo više od dvije decenije, koje je djevojče sublimiralo u ono “preko noći.”

I zato me i strah pomisliti šta će se desiti kad se konačno - ako ikada – probudimo u toj noći. 

Hoćemo li, poput djevojke s početka ovoga teksta, znati reći: ”Gladni smo.” Jer, najrigidniji pokreti i lideri nastaju kad su ljudi gladni. 

Zato što vrijeme “preko noći” traje decenijama.