Neko treće Sarajevo

Piše: Ahmed Burić za Radiosarajevo.ba

I pored toga što su ljudi kasnili sa svojim svakodnevnim obavezama – ako tako nešto kod nas uopće postoji - bilo je i ima nešto romantično u štrajku GRAS-ovih radnika. Konačno je sunce okupalo grad pred rođendan, poznanici u iz automobila kupe raju koja na stanicama čeka bijele Centrotransove autobuse, ljudi se utaljuju za taksi. Potez od Pofalića do Marijin Dvora pun šetača, neki žure, a većina koja nema posao ionako nema gdje, pa uživa. Da nije nužda i nevolja, sve bi izgledalo skoro kao prava proljetna idila.

Ko god da je u pravu oko gradskog prevoza – a nije niko jer su svi krivi– moraće zamijeniti mjesta odgovornosti i jeftinim opravdanjima. GRAS, bivše Gradsko Saobraćajno Preduzeće, jedna je od najstarijih firmi u gradu. Širilo se u sedamdesetim i osamdesetim godinama prošlog stoljeća kao prateća infrastruktura širenju grada. Tramvajska pruga pomjerana je svakih desetak - petnaest godina u skladu s povećanjem grada, a stabilan ugovor sa češkim proizvođačem firmi u socijalizmu donio ugled i kvalitet. Tako je bilo sve do napada na Sarajevo, kad je dobar dio resursa uništen.

To manje – više znamo svi.

Sprega javnog i privatnog, na štetu javnog

Ono što, možda, ne znamo jeste da je broj zaposlenih u GRAS-u u odnosu na prije rata utrostručen, a grad je Daytonskom podjelom i iseljavanjem velikog broja ljudi ipak – smanjen. Ono što je dovelo do urušavanje GRAS-a je klasični model “upravljanja” svih vlasti javnim preduzećima.

“Model “ izgleda ovako: nasloni se na budžet gdje god i koliko god možeš, nakrcaj preduzeće viškom partijskih kadrova, rođacima, amidžićima, zemljacima… Unutar preduzeća stvori jednu vrstu papinske kurije, koja je u osnovi klijentelistička oligarhija, kojom ćeš beskonačno vladati, dok se ne ukaže povoljna prilika da se povučeš u mir nekog privatnog univerziteta ili ergele koju si “zaradio” vodeći

preduzeće. I ostavi vruć krompir i hladne i gladne radnike da crknu, ili da neko drugi “brine” o njima.

Foto: Damir Hajdabrašić, Radiosarajevo.ba

A ne može brinuti, jer (više) nema odakle. Dakle, čovjeku može biti žao radnika GRAS-a kojima se ne uplaćuju doprinosi i ne isplaćuju plaće, ali valja staviti i ruku na srce pa reći da veliki broj njih nije ni trebao biti zaposlen. Barem ne na takav način i u tom obimu.

Ali, ko to sada razjarenim sindikalistima može reći? Stara vlast (SDA) ne, jer ona je u najvećoj mjeri lažnim čuvanjem socijalnog mira i korumpiranjem malog čovjeka i stvorila ovakvu situaciju. Ni nova (kantonalna) Vlada nije se baš pokazala dorasla trenutku, jer je “pozvala” druge prevoznike da rade, dajući praktično legitimitet proizvedenom haosu.

Čini se da je jedino suvislo što bi se u ovom trenutku dalo učiniti – prinudna uprava, dok se sve ne raščisti. Da Grad, u čiju bi nadležnost, trebali spadati poslovi prevoza građana, preuzme stvar u svoje ruke, i pronađe rješenje, uz krivično gonjenje onih koji su stvar doveli tu gdje jeste.

Za rješavanje tih stvari trebala bi sinhronizirana akcija nekoliko subjekata. A to je otprilike moguće

koliko i činjenica da Sarajevo dobije ljetnu Olimpijadu 2020.

Bolje čist Istok, nego Divlji Zapad

A Sarajlije, poznate po tome da im stvari iz dijela kičmenog završetka u dio vratnog završetka dolaze,

valjda, najkasnije u kosmosu, u anketama prizivaju “konkurenciju”. To je (besmislena) mantra, jer da bi postojala konkurencija moraju postojati pravila igre, i moraju postojati barem elementarne pretpostavke da se konkurentska borba odvija u barem približno regularnim uslovima. Sve ostalo je priča o divljem kapitalizmu u kojem jedna riba (Centrotrans) danas pojede drugu ribu (GRAS) a onda sutra ta riba koja je pojela crkne od prežderavanja. Ili trovanja, svejedno.

Ipak, u cijelom ovom ovom cirkusu na ivici plača ima i nekih detalja kojima se čovjek iskreno obraduje. Jer, nema ništa do vlastitog iskustva. U autobusu Centrotransa Istočno Sarajevo (valjda ovi “naši” nemaju dovoljno vozila) koji saobraća na liniji Vijećnica – Dobrinja našao se i ovaj što ovo piše. Vozilo čisto, karte se uredno naplaćuju, atmosfera puno blaža nego u mračnim tramvajima u kojima građani svako malo stradavaju od noževa. Ljudi govore “izvolite” i “hvala”, i sve prolazi u ležernoj, skoro prijatnoj atmosferi. Prosto da čovjek poželi da više nikada ne sjedne u tramvaj – barem ne onakav kakav pamtimo zadnjih desetak godina – pa da se vozimo dok se neko ne dosjeti da je točak odavno izmišljen i da ga ne treba ponovo izmišljati.

Jer, Sarajevo danas je neki drugi grad u odnosu na predratno i poslijeratno. Neko treće Sarajevo u kojem bi neko posložio kockice i objavio da to nije preveliko mjesto, da mu ne trebaju dvije centralne autobuske stanice, da ima broj taxi-službi skoro kao u New Yorku, a neuređenih dijelova grada i neobojenih fasada kao u Groznom.

Naša bijeda, tako, (p)ostaje i naš najveći mogući kapital. Ona bi nas, ako nas ne pobije, mogla spojiti, barem u praktičnim stvarima. Kakvo je okretanje točka. Makar i četiri.