Nek' propadne, nije šteta

Piše: Ahmed Burić  

Moj drug A. rodom je iz Bijeljine, i spada u ovu vrstu ljudi zbog koje ste sretni što s njime dijelite grad. Takvi ljudi svojim postojanjem oplemenjuju svijet. Bavi se takvim poslom, vodi prodavaonicu čaja, i općenito potvrđuje činjenicu da gradovi služe da bi se u njima sretali ljudi koji jedni drugima olakšavaju život.

Neki dan mi je ispričao kako je preživio ulazak Arkanovih zločinaca u bijeljinsku bolnicu 7. aprila 1992.: „Ide tip naoružan do zuba hodinkom i nosi tranzistor koji drži pored uha. Udara Radio Šabac, nekakva ljuta ‘ćirilica’ devedesetih, on gleda u mene i vidim da razmišlja hoće li me likvidirati ili ne. I u tom djeliću sekunde počne neka pjesma koja mu se sviđa i kaže – ‘ovo je dobar čovjek, ne smije mu se ništa dogoditi.’ I nastavi niz hodnik.”

Banalnost zla

Ostao sam sleđen. Moj drug je, dakle, ostao živ zato što je u tom trenutku krenula ‘prava’ pjesma. Ne znamo, ali na osnovu ozbiljnih pretpostavki možemo misliti šta bi bilo, da se emitiranje programa “iz našeg studija” prekinulo, ili da je iz tranzistora zasviralo nešto što se narečenom deliji nije dopalo? Vjerovatno nikada ne bih sreo A., i moj bi život ostao uskraćen.

Život, pa i smrt znaju biti banalni, a muzika često ima veću ulogu u njemu nego što možemo i zamisliti: tako barem tvrdi jedan genijalan čovjek, britanski neurolog Oliver Sacks čija knjiga Muzikofilija: priče o glazbi i mozgu može poslužiti kao apsolutna preporuka ovogodišnjeg Zimskog salona knjige. Genijalni profesor s Columbije, inače pisac filmskog hita “Awakenings” (s De Nirom i Robinom Williamsom u glavnim ulogama), piše o doživljaju muzike kod pacijenata i načinima učenja, odnosno vizualizacije muzike. Tajnu knjige svakako ne treba otkrivati – pročitajte je – ali očigledno je da se tretman u kojem je pisac prilazio svojim bolesnicima može primijeniti i na društvo. Što više podijeljenih iskustava koji donose rezultate, to veći uspjeh. Što više emocija koje se osjećaju i liječe muzikom, to senzibilnije i naprednije društvo.

Odakle udara

E sad, naravno da je nemoguće i pogrešno bi bilo sva iskustva nekog društva svoditi na onu Konfucijevu da je svaki narod onakav kakva mu je muzika, ali ima nekog vraga u cijeloj toj postavci stvari. I to pada na pamet svaki put kad počnu ova nekakva saopštenja udruga ratnih veterana povodom ovog ili onog koncerta. Unatoč činjenici da čovjek ne trči  na koncerte Ace Lukasa ili Džeja (mada, s novinarske strane, a u jednom segmentu i ‘muzičke’ takve su stvari apsolutan izazov), javlja se popriličan otpor prema čuvarima ćudoređa koji u misiji očuvanja društva, čine sasvim suprotnu stvar.

Kao u priči o bolesniku kojeg skrbnik skriva od očiju javnosti ne puštajući ga napolje, tako i te udruge čine popriličnu štetu stalnim isticanjem svoje “muzičke” pravovjernosti. Pritom, nećete ih baš čuti da će se izjasniti o bitnim pitanjima poput vjeronauke, činjenice da smo sedamnaesti odozada kad je u pitanju dno života, ili o, recimo, bivšoj direktorici JU Djeca Sarajeva Arziji Mahmutović, za koju smo mislili da pripada ropotarnici historije.

U oboljelim društvima, poput našeg, stalno se hoće pokazati da je problem negdje drugdje, u nekome izvan nas, dok se vlastito lice ne vidi u pravom svjetlu. Naš problem nisu koncerti Ace Lukas ili Džeja – to bude, ljudi se ispjevaju, plati se porez, i prođe. I to su “samo” poligoni za izbacivanje frustracije, negomilane između ostalog i nekakvim stalnim, lažnim principima zabranjivanjem slušanje te iste muzike.

Uostalom, kuda može pobjeći mlad čovjek čija je glava bombardovana desetinama tona negativne energije, nego u naručje težim opijatima sklonog bivšeg rokera porijeklom iz sjeverne Crne Gore, ili malog relativno simpatičnog okretnog Roma - šanera s beogradskog asfalta?

I još nešto, tamo gdje se maše silom i “argumentacijom” da neko ne može obnašati ovu ili onu dužnost jer mu/joj je “brat bio vojvoda na Palama”, ne može se očekivati da ista ta “sila”s druge strane ne udari na drugi način. Drugim riječima, neko kome se kao model života nameću Arzija Mahmutović ili odredi ćudoređa svoj dio bunta i kontriranja tom principu mora potražiti u “Kiseloj vodi” ili “Sedoj glavi bez zrna pameti” kako se zovu dva glavna hita pomenutih umjetnika. Ovo društvo nije nikakav egzemplar za pokazivanje, kojeg valja liječiti. Što se  skrbnici prije toga dosjete, to će se lakše moći pristupiti eventualnom liječenju pacijenta.

Ne bi bišta od smaka

“Ništa od Smaka”, veli šeretski moj drug aludirajući na to da nekadašnja popularna jugoslovenska grupa Smak neće nastupiti u Sarajevu, i šeretski dodaje: “Nema veze, biće u Beogradu.” Prema najavama drevnog proročanstva danas je trebao propasti svijet. Nije se i neće se dogoditi ništa slično, ali čini se da je jedan njegov dio – mi ovdje, u Sarajevu, Federaciji BiH, propao. Zahvaljujući (i) onima koji su pokazivali drugačiju “brigu” od onoga kakva je zaista potrebna.

“Biće skoro propast svijeta”, kaže jedna pjesma iz sad već davnog vremena.  “Nek’ propadne nije šteta”, uglas odgovaraju hiljade ljudi, prepuštajući se trenutnim užicima i nesposobnostima da zaista detektiraju svoj problem.

A on nije u Džeju i Lukasu.  Nego u činjenici da vam glavu, baš kao mom prijatelju s početka priče, može “spasiti” ili “skinuti” kriva ili prava pjesma,  frizura, dio garderobe, stil ili rodbina koju eventualno imate. To je naša muka, i mi još dugo nećemo stupiti izvan nje.