Na putu: Habemus papam

Srijeda je veče. Na Kostelskom buku narasla je rijeka Una, vrijeme je kiša i sva ta silina vode hučeći prijeti da će se izliti preko korita i potopiti sve unaokolo. Ali, u svoj toj snazi postoji neka neizreciva ljepota, nešto što iznutra pulsira podsjećajući da se iza najsnažnijih stvari, monumentalnih i grandioznih djela prirode – ili je to samo pjesnička utvara - krije i onaj tanani, nikad do kraja objašnjeni, ali uvijek prisutni nivo emocija koji ovakve prizore zaleđuje u vječnost.

Put je moje omiljeno stanje. Sve najbolje stvari desile su mi se na putu, i većina stanja koje pamtim i ponovo pokušavam oživjeti su slike s putovanja. I to putovanja koja ne moraju imati cilj, niti ga se uvijek mogu prisjetiti, više je to put u smislu procesa, trajanja negoli nekakav egzaktan dolazak iz tačke “A” u tačku “B”.

U autu, večernji program Hrvatskog radija koji krči i šušti: bira se Papa. Glas voditeljice u studiju i dopisnica iz Rima imaju onu boju slatkog pretprazničkog ushićenja, umni gosti prognoziraju, objašnjavaju, spominju konklave, načine glasanja, krojačku radionicu iz koje dolaze odijela za vrhovnog poglavara, smjenjuju se anegdote, a na sjever Bosne pada mrak, gust i neprivlačan, i pokriva i ono malo putokaza koje oči traže na cestama prema Sarajevu.

Mrak, ne tako iznenada

I, baš tada, upravo, u trenutku kad je prvi kardinal đakon što je titula koju nosi Francuz Jean Louis Tauran otvorio prozor balkona i krenuo obznanjivati radosnu vijest: “imamo papu”, i krenuo sricati ime novog šefa svih katolika, negdje između Jajca i Mrkonjića, u mrklom mraku – program je jednostavno isčezao. U trenu je nestalo romantike, onog iščekivanja za koje čovjek do kraja i nije svjestan zašto se udubio u njega, a radijsku iluziju ispod neba Bosne zamijenilo je razočarenje i depresija: “zašto sam se od svih mjesta na dunjaluku u kojima sada ljudi saznaju tu činjenicu, baš ja našao tamo dokle ta vijest ne dopire? Zašto od čitave zemaljske kugle radio-valova nema na tom njezinom komadu između Jajca i Mrkonjića?” Možda baš zato što vrag bogu tu i tamo pokvari račune, pa makar i tako nasitno, oko rijeka čiji slivovi tvore nevjerovatne pejsaže, ali se eto ne čuju vijesti koje mogu biti važne za svijet. Ko zna koliko bi se još simboličkih poruka moglo iščitati iz ovoga trenutka, ali ne treba.

To treba ostaviti “semiotičarima”, i onima koji ne doživljavaju, nego objašnjavati. Nama valja živjeti. I putovati.

Prosječan život muškarca traje oko sedamdeset godina, zapisao je jednom kolega i prijatelj Peđa Kojović, i lucidno primijetio da je to period koji obuhvaća 17 svjetskih nogometnih prvenstava. Posreći li se pa ispunim prosječnu kvotu, čeka me još šest Mundijala. Doživio sam pet papa, Pavla Šestog, Ivana Pavla Prvog, pa Drugog, Benedikta XVI, aJorge Mario Bergoglio, jezuit iz Buenos Airesa italijanskog porijekla je, eto šesti direktor Vatikana za mog vakta.

Šejtan i Papež

Što se tiče religijskih prognoza, njima se niti hoću baviti niti znam: poznavaoci crkvenih prilika ističu da se radi o skromnom čovjeku, koji sam sebi kuha, živi u malom stanu i na službu se vozi javnim prijevozom umjesto skupim limuzinama. Postavljen je, kako se tvrdi, da pokuša pomiriti razlike između konzervartivnih i nešto liberalnijih struja u Crkvi, te da amortizira skandale koji se sve češće pletu oko rimskih zidina, vezanih za pedofiliju, homoseksualizam i novčane pronevjere. Uzeo si je ime Francesco, što odmah asocira na Sv. Franju iz Asiza, utemeljitelja franjevaca, reda koji iskreno poštujem, i reda koji je za Bosnu uradio najviše od svih vjerskih zajednica. S druge strane, najveća baza katolika (40 posto od ukupnog broja) je upravo u Južnoj Americi, a ugrožena je sve većim prelaskom pastve na protestantizam i ostale liberalnije oblike kršćanstva, pa će Franjo, sasvim je sigurno, morati poraditi i na vraćanju južnoamerikanaca na “pravi put.” I neka mu je sa srećom: ima lice koje možete zamisliti kako sjedi za stolom u nekoj od buenosairoskih kafana gdje se po cijeli božiji dan raspreda o tangu i fudbalu (a onda kasnije malo i zapjeva), a svima nama što volimo fudbal nije mrsko imponira da su Šejtan (što je nadimak koji se odomaćio za Lionela Messija) i Papa iz iste zemlje.

Zemlje kojom protječe Srebrna Rijeka, o kojoj kruži legenda da sunce najbolje pada na travnjake oko nje, pa se tu za to rađaju najbolji nogometaši.

I onda opet povratak radio valova: novi album Davida Bowiea, s pitanjem kao stvorenim za današnje vrijeme, a i trenutak u kojem smo se na putu našli: Where are We now? U nekoj privatnu religiji, Bowie bi bio ozbiljan kandidat za Papu. Bilo bi ih, dakako još, ali u ovom slučaju nema pomoći. Moja molitva i moj spas je putovanje, u noći kakva je ova crna nad Bosnom, i u zoru u kojoj se opet bijeli grad, koji često kudim i proklinjem, ali je jedina (prava) kuća za nas.

Habemus Papam. Benzinska pumpa “Bojanić” na izlazu iz Jajca, sms poruka s imenom novog Pape, i Coca Cola koja ćemo nazdraviti njegovom izboru. Samo ona i Sveta Stolica, čini se, živjeće vječno. Mi ostali, samo smo prolaznici.

Na putu.