Mrlja na asfaltu

Piše: Ahmed Burić za radiosarajevo.ba

Toliko je stvari koje se u ovom sveopćem ludilu i beščašću mogu povezati, ali čini se da ih sve veže ista nit. Ko nas je, sve skupa, stavio u inferiornu poziciju, poziciju obožavanja onih koji sun nas (p)orobili?

Priča prva: Djevojka, 28 godina, bila je jedna od najboljih studentica medicine u svojoj generaciji. Visoke ocjene na fakultetu, komunikativna, draga, lijepa, uvijek spremna pomoći. Za primjer u društvu s koje se god strane pogleda. Sjela je u svoj mali, “ženski” automobil i krenula obavljati svakodnevne dužnosti.  S druge strane je bio 18-godišnjak u bijesnom automobilu, s vozačkom dozvolom starom pet dana, ali već poznat saobraćajnoj policiji kao neko ko voli projuriti glavnim gradskim ulicama i ugrožavati svoj i živote slučajnih i namjernih prolaznika. Sudar se desio u samom centru grada, kod Narodnog pozorišta.
Djevojku, smrskanog tijela s teškim povredama, jedva su izvukli iz automobila i prebacili u bolnicu gdje joj se bore za život. Preživi li, čeka je duga rehabilitacija, život između sanatorijuma, banja i bolnica. Život u kojem svaki dan predstavlja Tantalove muke i borbu s neizvjesnim krajem. Mladić koji je skrivio udes može završiti na dva načina: uz primjernu kaznu koja bi sve potencijalne autoubojice natjerala na (kratko) razmišljanje, ili “lišo” što bi rekli Dalmatinci. Da uz veze, ovce i novce oca koji je zaradio basnoslovan kapital u poslijeratnom društvu, “prođe” s nekom kaznom koja bi ga kroz nekoliko godina ponovo vratila na ulice, “očeličenog” zatvorom.

U život s apsolutnom izvjesnošću da će se neka nova žrtva, njegova i(li) njegovog okruženja, pojaviti baš kao što je izvjesno da će sutra svanuti novi dan.

Gutajući knedle i savlađujući suze dok ovo pišem, razmišljam o njihovim roditeljima. Njihove pozicije je nemoguće objektivno sagledati, jer je njihovo iskustvo stravično. Djevojčine roditelje koji iz minuta u minut čekaju bilo kakvu vijest koja će im vratiti dijete, i obitelj mladića koja sada, prekasno, najvjerovatnije proklinje uspjeh i novce koji nikada neće sprati ljagu s njihova imena kako god se završi ova pretužna priča.

Za sve to vrijeme mi građani smo uredno šutjeli. Policija je rutinskim saopštenjima ponovo pokazala da se od njih ne treba ničemu. Imaju ljudi, očigledno, važnijeg posla.

Je li moglo drugačije?

Priča druga: u Trebinju gradu, kako pjesma kaže, vel’ka žalost kažu. Ali, ispada da i nije tako velika. Slavni režiser, koji već dugo nije snimio film vrijedan gledanja, ali s arhitektonsko – političkim vizijama, uz pristojnu dozu vjerskog transa, vjerovatno izazvanog konvertitstvom, poslao je radnike da utovare kamen od jedne stare građevine, kako bi ga ugradio u svoju novu scenografsku zadužbinu, Andrić-grad.

No, radnici su otišli neobavljena posla. Građani su se organizirali i poručili slavnom reditelju da svoje snove gradi od svog materijala, a da njihove kule, kamenje i mostove ostavi na miru. Bez obzira koliko velik manipulator bio, i s kolikim uspjehom izvlačio novce od balkanskih vladara, Slavni režiser (p)ostaje tragikomičan u građenju neke svoje vlastite Bosne i Sarajeva. Kako se istorijski događaji nisu poklopili s njegovim shvatanjem istih, on je odlučio skrojiti vlastitu povijest, nekakvu neorenesansu u kojoj, najvjerovatnije razumije sebe kao nekakav hibrid Tvrtka, Kulina –bana i nasljednika dinastije Nemanjića, čijim su ga ordenom nedavno zakitili.

No, nešto se pozitivno, ipak, dogodilo. Građanski protest je spriječio velmošku bahatost, i Trebinjci, nakon tolikih godina stigme zbog napada na Dubrovnik i ostalih budalaština počinjenih u ratu, barem ovoga trenutka mogu biti ponosni na sebe.

Priča treća: u televizijskom izvještaju sa takozvanih “čokoladnih protesta” u Mostaru, gdje je opet grupa građana organizirala protest zbog nasilja koje su napravili navijači reprezentacije Hrvatske, vidim mladu koleginicu koja živi u Zapadnoj Hercegovini, i svojim se pisanjem i angažmanom bori protiv tamošnje kriminalne oligarhije zaodjenute u kockasti dres brige o nacionalnom identitetu. Ona kaže:
“Dugo se u Mostaru nije dogodila ljepša i bolja stvar.”

Ovdašnji pametolozi i salon-revolucionari (obično poluanonimni fb masturbatori koji umjesto svojih na profile stavljaju slike Gavrila Principa ili grupe Baader – Meinhof, baš kao da nam njihova iskustva i metode mogu pomoći) uvijek su spremni minimizirati i nipodaštavati takve akcije. Ima u današnjem Sarajevu – a neće biti da je samo od sebe nastalo, nego je ugrađeno u njegove temelje - nešto duboko perverzno i regresivno, nešto što ne da naprijed.

Lukavstvo prema najbližem

Biće da je to stalno prešućivanje istine, nekakva “ponosna šutnja”, koja nakon nekog vremena, kako to veličanstveno primjećuje jedan od najvećih evropskih intelektualnih divova 20. stoljeća, Karl Jaspers, “postaje samoobmanom i lukavštinom prema drugom, ako si dozvoli da se prkosno skriva u sebi samom da spriječava jasnoću i uzmiče pred potresenošću zbiljom. Ponos koji se pogrešno smatra muškim, a zapravo uzmiče, uzima šutnju kao posljednje preostalo borbeno djelovanje u nemoći.”

Eto, dakle, zašto smo ovakvi. Zato što glumimo “muški” ponos u nebitnim stvarima, a zatvaramo oči kad stradaju najbolji (ženski) pojedinci kao u prvoj priči, kulturna baština (kao u drugoj) i kad se, pa makar i tiho, (kao u trećoj) progovori ženskim glasom u borbi protiv nasilja. Sve ostalo, pa i ta lukavština prema najbližem, posljedica je da intelektualni i svaki drugi legitimitet izvodimo iz činjenice da smo patili, da je bio rat, i da smo, eto, preživjeli.

A preživjeli nisu najbolji, jer kao što vidimo, nestali su i nestaju najbolji, i taj proces neumitno traje.  Imam osjećaj, a nisam siguran da me vara, da bi više od pola današnjeg Sarajeva negdje otišlo, samo kad bi imalo gdje. I kad bi ga imao ko primiti.

Pa, zašto onda šuti(mo)? Dok i u Banjoj Luci, i u Trebinju, i u Mostaru ljudi govore i protestuju. Šutimo, zbog u osnovi ćiftinskog, sitnosopstveničkog mentaliteta koji se ne da prevariti, pa onda vara. Mentaliteta koji se prometnuo u iskaz “da je dobro dok ne puca”. A što je najgore, nije tako. Puca. Oslušnite sarajevsku noć vikendom ili pogledajte crne hronike, pa ćete vidjeti. Samo što je cijev iz koje se puca ovaj put okrenuta u istu stranu, ali je u vlastitoj ruci. Ruci na koju je pucano. I koja više nema gdje okrenuti cijev, osim u vlastitu sljepoočnicu. Ili prema najbližem.

I eto nas opet na početku: na mjestu stravičnog sudara iz prve priče ostala je mrlja na asfaltu, samo jedan od bezbrojnih tragova sveopćeg beznađa i bezvlašća.

Nastavimo li šutjeti i diviti se onima koji su nas (p)orobili, takva mrlja uskoro može postati baš svako od nas.